Dijabetes i urinarna inkontinencija

Urinarna inkontinencija predstavlja stanje nevoljnog otjecanja mokraće, odnosno riječ je o nedostatnoj sposobnosti zadržavanja mokraće u mokraćnom mjehuru između epizoda voljnog mokrenja. Svojom učestalošću i dobnom distrubucijom predstavlja značajan javnozdravstveni problem. Njena učestalost raste s dobi. Smatra se da svaka treća žena starije dobi ima urinarnu inkontinenciju. Ovaj poremećaj ne zaobilazi ni muškarce. Procjenjuje se da svaki četvrti muškarac iznad 70 godina ima problema sa zadržavanjem mokraće. Porast učestalosti je proporcionalan dobi.

Inkontinenciju se uzročno može povezati s više bolesti i stanja. U fiziološkim stanjima do inkontinencije dolazi u trudnoći, a nakon menopauze dolazi do atrofije sluznice i organa uslijed manjka estrogena, što vodi do njihova lakšeg oštećenja. Teži fizički rad, dizanje težih tereta, pretilost i slična stanja koja povećavaju intraabdominalni tlak pogoduju nastanku inkontinencije. Oštećenja živčanog sustava u bolestima poput multiple skleroze, Parkinsonove bolesti, stanja nakon moždanog udara i nakon ozljede kralježničke moždine dodatno otežavaju dobru kontrolu mokrenja. Od jatrogenih čimbenika do pojave inkontinencije dovode neki lijekovi poput alfa blokatora, blokatora kalcijevih kanala, antidepresiva, antihistaminika, sedativa, zatim operativni zahvati ili primjena zračenja u području zdjelice. U rijetkim slučajevima prirođena slabost vezivnog tkiva dovodi to otežane kontrole mokrenja.

Dijabetička cistopatija

Među najznačajnijim komorbiditetima u razvoju urinarne inkontinencije je šećerna bolest. Dijabetička cistopatija je definirana komplikacija šećerne bolesti koja češće pogađa žene srednje i starije dobi. Izravno je povezana s duljinom trajanja bolesti i njenom dobrom, točnije lošom regulacijom. Kao entitet prvi put je spomenuta još 1976. godine (Moller i sur.) i odnosi se na povećani rezidualni volumen mokraće (količina mokraće koja zaostaje) nakon pražnjenja mjehura i njegovim pojačanim kapacitetom, udruženim s poremećajima osjeta zbog oštećenja osjetilnih živčanih vlakana u stijenci mokraćnog mjehura.

Dijabetička disfunkcija mjehura odnosi se na skupinu simptoma, od prekomjerne aktivnosti do poremećaja kontrakcije. S obzirom na veću učestalost u starijoj životnoj dobi, spektar simptoma u sklopu dijabetičke cistopatije uvjetovan je prisutnošću i drugih komorbiditeta, poput benigne hiperplazije prostate, neuroloških bolesti, pretilosti. Stoga je nerijetko teže procijeniti koliko je simptomatologija uvjetovana šećernom bolesti, a koliko utjecajem ostalih bolesti.

Najčešće se pacijenti žale na otežani početak i održavanje mokrenja, a nerijetko dolazi do povrata mokraće ili retencije. Veća je učestalost javljanja mokraćnih infekcija uz sklonost recidivima, odnosno njihovom ponavljanju. Daljnji oblici kliničke manifestacije obuhvaćaju znakove pojačane aktivnosti mokraćnog mjehura koju označavamo urgencijom, s ili bez inkontinencije, često uz potrebu za češćim mokrenjem ili mokrenjem tijekom noći (nokturija).

Jedan od ključnih čimbenika u razvoju smetnji mokrenja je mišić detruzor koji može pokazivati znakove pojačane ili oslabljene refleksije do čak arefleksije (gubitak refleksa). Mehanizam kojim se objašnjava poremećaj odgovora mišića detruzora je glukozurija i osmotska diureza. Glukozuriju uvjetuje prelijevanje viška šećera u krvi do kojeg dolazi kada je njegova razina viša od 11 mmol/L, a osmotska diureza je pojava prekomjernog stvaranja mokraće zbog pojačanog dotoka tekućine u sam bubreg. Posljedica je povećano „rastezanje” mjehura, što uvjetuje porast tlaka unutar mjehura i posljedičnu hipertrofiju što u kasnijem tijeku razvoja bolesti dovodi do poremećaja kontraktiliteta i smetnji mokrenja.

Oštećenja perifernih živaca posljedica su izravnog toksičnog djelovanja hiperglikemije mehanizmom oksidativnog stresa. Posljedica je razvoj aksonalne degeneracije i oštećenje živčane provodljivosti. Poremećenoj dinamici mokrenja doprinose i druge komplikacije šećerne bolesti poput gastrointestinalnih (konstipacija, fekalna inkontinencija, abnormalan tonus unutarnjeg analnog sfinktera).

Dijagnostika i liječenje

Dijagnostička obrada uvijek počinje od dobre anamneze i kliničkog statusa, a diferentna dijagnostika procjene urodinamike je u domeni urologa kojoj je cilj definirati o kojem se poremećaju radi da bi se moglo provesti odgovarajuće liječenje.

Liječenje urinarne inkontinencije je složeno, interdisciplinarno i prvenstveno ovisi o razmjerima poremećaja urodinamike. Mogućnosti liječenja su promjena načina života i navika, primjena lijekova (antikolinergici) i kirurško liječenje. Neizmjerno je važno regulirati šećernu bolest. Nadalje je ključno spriječiti i/ili pravovremeno liječiti mokraćne infekcije koje, u slučaju progresije u stanje sepse i/ili septičkog šoka, može dovesti i do smrtnog ishoda.

Za dodatna pitanja i informacije javite se liječnicima Poliklinike Perić-Staničić.