Najčešće bolesti kojima nas mogu zaraziti životinje u našim krajevima

Zoonoze su zarazne bolesti životinja koje se u prirodnim uvjetima mogu prenijeti i na ljude. Pritom nije nužno da životinja ima izražene simptome bolesti – brojne zoonoze se prenose na čovjeka i s naizgled potpuno zdravih životinja.

Kao i životinjske vrste, tako i zoonoze nisu jednako zastupljene u svim dijelovima svijeta. Neke od njih su svojstvene pojedinom geografskom području (odnosno endemske), dok su druge široko rasprostranjene.

Različiti uzročnici

Njihova pojavnost, osim o okolišnim uvjetima, ovisi i o onim higijenskim, te navikama ljudi i mogućnošću uspješne prevencije, primjerice cijepljenjem.
Uzročnici zoonoza su različiti – brojne bakterije, virusi, gljive (koje se često neispravno nazivaju gljivicama), paraziti i prioni. Ni put širenja nije jedinstven – čovjek se može zaraziti izravnim kontaktom sa zaraženom životinjom, ali i hranom, udisanjem zaraznih čestica, te posredstvom vektora, kao što su krpelji i komarci.

Salmoneloza

U našim krajevima, ali i u cijelom svijetu česta je salmoneloza, zoonoza s proljevima uz vrućicu kao najizraženijim simptomima. Uzrokuju je takozvane „salmonele trovači hranom“ – što ukazuje i na glavni put zaraze – čovjek najčešće obolijeva jedući zaraženu hranu. Zaraza je moguća i izravnim kontaktom sa zaraženom životinjom – važni nositelji salmonela su domaća perad, goveda i svinje, ali i mnoge druge životinje, kao što su miševi, žohari i zmije.

Namirnice životinjskog podrijetla – nedovoljno kuhano ili pečeno meso, jaja i mliječni proizvodi najčešće se dovode u vezu sa salmonelozom, no moguća je i kontaminacija drugih namirnica, osobito uz slabiju higijenu prilikom rukovanja hranom. Rizik je veći ako hrana stoji na sobnoj temperaturi nekoliko sati, jer se tako povećava broj bakterija – potreban je velik broj salmonela da bi nastala bolest u ljudi. Iako spada u zoonoze, prenositelj infekcije može biti i čovjek – bilo kliconoša, bilo oboljela osoba, te su higijenske mjere poput pranja ruku osobito važne za zaustavljanje širenja salmoneloze.

Kampilobakterioza

Kampilobakterioza je druga vrlo česta i rasprostranjena zoonoza uzrokovana bakterijama, koja također izaziva proljev i vrućicu. Zaraza je najčešća konzumacijom nedovoljno termički obrađenog mesa i nepasteriziranog mlijeka, a rjeđe i kontaktom sa zaraženim životinjama – peradi, svinjama, te brojnim drugim pticama i sisavcima.

Trihineloza

Zaraženim mesom se prenosi i trihineloza, bolest koju uzrokuje parazit, a glavni rezervoar su domaća i divlja svinja (iako mogu biti zaraženi brojni drugi sisavci). Soljenje, sušenje, dimljenje, smrzavanje i blaža termička obrada nisu učinkoviti u uništavanju ovog uzročnika. Konzumacija svinjskog mesa je sigurna jedino ako se zna da je ono prošlo veterinarsku kontrolu.

Parazit uzrokuje bolest obilježenu vrućicom, grčevima i proljevom, te jakim bolovima u mišićima (žvakačima, očnim mišićima i drugim), oteklinom vjeđa i lica. No, može se javiti i teži oblik, zahvaćanjem drugih organa, primjerice srca. I nakon nestanka simptoma, parazit ostaje začahuren u poprečnoprugastim mišićima. Liječenje je moguće samo u početku bolesti, prije pojave mišićnih simptoma.

Q-groznica

Za razliku od spomenutih bolesti, Q-groznica se, naprotiv, mnogo rjeđe prenosi hranom, i tada je obično riječ o konzumaciji zaraženog mlijeka. Glavni put širenja ove vrlo zarazne i prilično česte zoonoze jest infektivni aerosol, odnosno čestice u zraku, koje udisanjem dolaze u ljudski organizam.

Za zarazu ljudi, glavni rezervoar u domaćih životinja predstavljaju ovce i koze, rjeđe goveda, a u nekim slučajevima to mogu biti i druge životinje. Klice su prisutne u raznim izlučevinama životinje, a osobito su brojne u plodnoj vodi i posteljici, te se epidemije često javljaju u sezoni janjenja ovaca. No, zaraza je moguća tijekom cijele godine, jer su ove bakterije iznimno otporne na vanjske uvjete i dugo preživljavaju u okolišu, a za zarazu čovjeka potreban je vrlo malo klica. Obično se javljaju simptomi nalik na gripu, uz moguć razvoj upale pluća. Nekad su zahvaćeni i drugi organi, a bolest može imati kronični oblik.

Mišja groznica

Aerosolom koji je kontaminiran izlučevinama zaraženih životinja prenosi se i „mišja groznica“ – hemoragijska groznica s bubrežnim sindromom. To je virusna bolest, s rezervoarom u malim glodavcima (kao što su voluharice i poljski miševi), te su zarazi podložniji ljudi koji češće borave u šumskim područjima. Zaraza je rjeđe moguća i kontaminiranom hranom, a ne prenosi se među ljudima. Glavne značajke bolesti su groznica, pojava krvarenja (od sitnih potkožnih do jačih) te različit stupanj poremećaja bubrežne funkcije.

Psitakoza

Psitakoza, odnosno ornitoza, također se uglavnom prenosi infektivnim česticama u zraku, a rezervoar su ptice, uključujući i domaću perad. U nekim slučajevima moguća je zaraza ugrizom ptice, a prijenos između ljudi je vrlo rijedak. Ovu bakterijsku bolest obilježavaju simptomi nalik na gripu i moguć razvoj upale pluća.

Lajmska bolest

Lajmska bolest je zoonoza koju prenose krpelji, i javlja se uglavnom u kontinentalnim dijelovima Hrvatske. Zaraza u ljudi može biti neprimjetna ili izazvati blage simptome, no bitno je prepoznati karakteristične kožne promjene koje se javljaju na početku bolesti – crvenilo na mjestu uboda krpelja, koje se širi i često blijedi u središtu. Potrebno je liječenje antibioticima jer se u daljnjoj fazi bolest može proširiti na srce, zglobove i živčani sustav. Za zarazu ovom bakterijskom bolešću obično je potrebno više od 24 sata od prihvaćanja krpelja za kožu, te ga je stoga potrebno izvaditi na vrijeme.

Krpeljni meningoencefalitis

Krpeljni meningoencefalitis je zoonoza uzrokovana virusom koju, kao što naziv sugerira, također prenosi krpelj. Iako ova infekcija može proći neopaženo, mogući su i vrlo teški oblici bolesti obilježeni zahvaćanjem moždanih ovojnica i mozga. Nema lijeka, no postoji cjepivo, koje se osobito preporučuje osobama koje često borave u prirodi u područjima gdje ima krpelja. Uz to se preporučuje i upotreba repelenata te prikladna odjeća – savjetuju se dugi rukavi, zatvorene cipele, te hlače dugih nogavica koje je potrebno zataknuti u čarape ili nošenje gumenih čizmi. Svakako je potrebno provjeriti ima li krpelja na koži nakon boravka u prirodi.

Leptospiroza

Izravni kontakt oštećene kože ili sluznice sa zaraženim životinjama i njihovim izlučevinama najčešći je put prijenosa bakterijske bolesti leptospiroze. Rezervoar su glodavci, ali i brojne druge divlje i domaće životinje (primjerice, svinje i psi). Životinjskim izlučevinama, osobito mokraćom, mogu se kontaminirati vode, osobito stajaćice, u kojima ove klice uspješno preživljavaju tjednima, stoga rizik od zaraze predstavljaju i aktivnosti poput kupanja i ribolova. Unos klica u organizam moguć je i zagađenom hranom i vodom. Bolest je najčešće blaga, sa simptomima sličnim gripi. Rjeđe se i u našim krajevima mogu javiti ozbiljniji oblici bolesti, obilježeni meningitisom ili zahvaćanjem bubrega i jetre.

Tularemija

Kontaktom kože i sluznica, a rjeđe i svim drugim opisanim načinima može se prenositi i tularemija, bakterijska zoonoza čiji su glavni rezervoar glodavci. Postoji nekoliko oblika bolesti, ovisno o zahvaćenim organima, a najčešće su zahvaćeni koža i limfni čvorovi. Infekcija može biti vrlo blaga i bez posljedica, no moguće su i vrlo teške forme bolesti. Liječenje se provodi antibioticima. Termička obrada mesa divljači, propisna zaštita pri rukovanju strvinama i upotreba repelenata za odbijanje krpelja mjere su koje pomažu u sprječavanju zaraze ovom bolešću.

Kako se možemo zaštititi?

Osim mjera koje se sustavno provode, poput nacionalnih programa kontrole zoonoza, osobito su važne i mjere prevencije koje provodi svaki pojedinac – osobito je važna osobna higijena – neizostavno je pranje ruku nakon kontakta sa životinjama i prije rukovanja s namirnicama, pravilna termička obrada i skladištenje hrane, uporaba repelenata i primjeren oprez prilikom boravka u prirodi.

Ne smije se zaboraviti i na skrb o životinjama i njihovu zdravlju, koja uključuje i cijepljenje te redovite veterinarske preglede. Dakako, za širenje zoonoza ne možemo kriviti životinje, već nerijetko upravo naše neadekvatno ponašanje i zanemarivanje higijenskih mjera olakšava zarazu. Vodeći brigu o mjerama prevencije, možemo – uz oprez, ali bez straha – uživati u boravku u prirodi i u vremenu provedenom sa životinjama.