Hitna stanja u psihijatriji: kada pozvati hitnu pomoć?

Termin „hitno stanje“ u psihijatriji odnosi se na situaciju u kojoj osoba (bolesnik) zbog poremećaja ponašanja, mišljenja ili raspoloženja može ugroziti sebe i/ili neku drugu osobu u svojoj okolini. Takva osoba može biti uznemirena, provokativna, prijeteća i agresivna, pa bi odgađanje intervencije moglo dovesti do ozbiljnih posljedica po nečiji život.

Pružanje pomoći i prije dolaska u bolnicu

Iako se hitna psihijatrijska pomoć najčešće pruža u hitnim psihijatrijskim ambulantama i psihijatrijskim odjelima za intenzivno ili akutno psihijatrijsko liječenje, često se događa da je prva hitna intervencija provedena i prije bolesnikova dolaska na psihijatriju – kod kuće, na radnom mjestu, u ambulanti liječnika obiteljske medicine ili na nekoj javnoj površini. 

Najčešći razlozi za hitnu intervenciju, odnosno za zvanje hitne pomoći su:

• stanje agitacije (psihomotorni nemir i agresivnost),
• suicidalnost i
• intoksikacija alkoholom ili psihoaktivnim tvarima (PAT).

Agresivno ponašanje

Agresivno ponašanje može se javiti u okviru različitih poremećaja: psihotičnog stanja, akutnog pijanog stanja, intoksikacije PAT, delirija, demencije i poremećaja osobnosti.

U ovom kontekstu govorimo o impulzivnom destruktivnom ponašanju usmjerenom nanošenju štete ili povrede drugoj osobi. Očituje se u srdžbi, bijesu, odnosno grubostima različitog intenziteta bilo u verbalnom i/ili fizičkom obliku.

Poseban oprez potreban je kod osoba koje su i ranije imale slična ponašanja. Nasilna postupanja općenito su u nadležnosti policije, no u slučaju da se radi o psihijatrijskom bolesniku, potrebna je i neodgodiva intervencija hitne pomoći, odnosno realizacija bolničkog liječenja.

Intervencije će ovisiti i o razini eskalacije. Ponekad su potrebni i primjena psihofarmaka te fizičko sputavanje. Do dolaska hitne pomoći preporučuje se pokušati sljedeće tehnike deeskalacije:

• poštovati osoban prostor,
• ne provocirati,
• uspostaviti razgovor,
• pažljivo slušati što nam osoba govori,
• pokušati identificirati osjećaje i želje osobe,
• izbjegavati negiranje subjektivnog iskustva,
• razjasniti što je prihvatljivo i neprihvatljivo ponašanje,
• navesti negativne posljedice određenog ponašanja,
• ponuditi izbor i optimizam,
• objasniti razlog intervencije.

Suicidalnost

Postupci zbrinjavanja suicidalne osobe obuhvaćaju procjenu intenziteta i učestalosti suicidalnih ideja. Na suicidalna promišljanja može upućivati:

• češće spominjanje suicida ili umiranja,
• povlačenje iz društva,
• promjene raspoloženja i rutine (posebice vezano na san i apetit),
• povećana konzumacija alkohola i/ili PAT,
• nesmotrena ponašanja u prometu,
• oproštajne poruke,
• nabava alata ili oružja koja mogu poslužiti oduzimanju života.

Kod sumnje da netko promišlja o samoubojstvu bilo bi dobro tu osobu potaknuti na razgovor sa psihijatrom. Često se takve osobe u pratnji bliskih osoba i same upute u hitnu psihijatrijsku ambulantu.

Ako osoba ne pristane javiti se psihijatru, potrebno je zatražiti pomoć liječnika obiteljske medicine ili liječnika hitne pomoći koji će sastaviti nalaz s prijedlogom daljnjeg postupanja, a prema potrebi i prevesti bolesnika u nadležnu hitnu psihijatrijsku ambulantu. Poseban oprez potreban je kod osoba koje su već imale pokušaje suicida i osoba sklonih nasilnom ponašanju.

Prisilno liječenje pretpostavlja dva preduvjeta:

• akutno, disfunkcionalno, patološki promijenjeno duševno stanje te
• ugrožavajuće ponašanje.

U etičkom smislu liječnik je dužan poštivati bolesnikovu autonomiju, no istovremeno mora promišljati i o nekoliko drugih stvari – o sigurnosti samog bolesnika i njegove okoline te mogućnosti da bolesnik zbog različitih psihičkih poremećaja u podlozi u tom trenutku nije svjestan svojih postupaka (nema uvid ni kritičnost).

Bitno je naglasiti i da se termin ugrožavanje vlastitog zdravlja može odnositi na suicidalnost, ali i na zanemarivanje vitalnih potreba te odbijanje medicinskih intervencija zbog njihova nerazumijevanja. Potonje se razvija sporije i manje je vidljivo od suicidalnosti, no jednako može biti kobno i zahtjeva liječničku intervenciju. I u ovakvim slučajevima mogu se primijeniti mjere prisilnog liječenja.

Intoksikacija alkoholom i drogama

Stanje teškog pijanstva uz pospanost, nistagmus (nekontrolirano trzanje očiju) i nerazumljiv govor (iznad 2.5 g/L) trebalo bi se zbrinjavati u internističkim ili neurološkim opservacijama.

Intoksikacija kokainom može dovesti do maničnog, delirantnog ili paranoidnog stanja, uz moguću paralizu disanja i srčane aritmije, dok apstinencija može biti praćena depresijom s rizikom od samoubojstva.

Predoziranje opijatima karakterizirano je suženim zjenicama, usporenim srčanim ritmom, otežanim disanjem i komom.

To su složena stanja koja istodobno mogu uključivati i dezorganizirana agresivna ponašanja i vitalnu ugroženost te se preporučuje tražiti hitnu medicinsku pomoć, a prema potrebi i pomoć policije.

Zaključno

Hitno postupanje u psihijatriji nije vezano uz dijagnostičku kategoriju, već uz same simptome koji zahtijevaju hitnu intervenciju, kao što su suicidalnost, dezorganizirano, nepredvidivo (potencijalno opasno) ponašanje te agitacija.

Osim sprečavanja ugrožavajućeg ponašanja, cilj je liječiti psiho-fizičko stanje u podlozi, što ponekad podrazumijeva i mjeru prisilnog liječenja. Uvjeti za primjenu mjera i postupanja prema osobama s duševnim smetnjama propisani su Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.