Glutealna amnezija ili sindrom „mrtve stražnjice“

Sindrom „mrtve stražnjice“ (eng. DBS – dead butt syndrom) – zvuči pomalo smiješno, zar ne? Ipak, riječ je o iznimno ozbiljnom deficitu koji se, zbog svog patofiziološkog mehanizma nastanka koji je posljedica različitih čimbenika rizika među kojima se najviše ističe sjedilački način života, sve češće prepoznaje kao temeljni uzrok tegoba s donjim dijelom leđa, kukovima, pa čak i tegoba s koljenima i gležnjevima.

Ovaj sindrom u stručnoj literaturi poznajemo pod nazivom „gluteus medius tendinopatija“ (GMT), bolno stanje uzrokovano upalom tetive srednjeg glutealnog mišića.

Mišićni dio stražnjice sastoji se od tri mišića – gluteus maximus, gluteus medius i gluteus minimus. Svojom aktivnošću ova tri mišića daju potporu koštanom dijelu lokomotornog sustava i omogućuju nam izvođenje osnovnih pokreta i radnji bez kojih teško možemo zamisliti normalan život poput, primjerice, hodanja. Gluteus medius (GM) jedan je od manje poznatih i često zanemarivanih mišića stražnjice, a osnovna mu je uloga pružanje stabilnosti i potpore kuku i zdjelici tijekom bilo kakve aktivnosti s vlastitim tjelesnim opterećenjem.

Rastući problem u svijetu

Specijalisti ortopedije diljem svijeta ukazuju na problematiku rastućeg broja slučajeva DBS-a. Naime, kako smo prethodno spomenuli, najveći faktor rizika za razvoj ovog sindroma jest sjedilački način života.

Medicinski stručnjaci, u kontekstu problematike sjedilačkog načina života, opravdano u prvi plan stavljaju stanja i bolesti koja izravno ugrožavaju čovjekov život poput debljanja, povećane šanse za razvoj kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa, pa čak i povećane sklonosti ka razvoju depresije, ali rijetko ističu druge potencijalne faktore rizika koji iz njega proizlaze, poput stanja koje je tema ovog teksta – DBS-a.

Nadalje, DBS ne pogađa samo ljude koji prakticiraju sjedilački način života, već i ljude koji pretjerano ili neodgovarajuće treniraju, koncentrirajući se samo na određene mišićne skupine, ali ne i na mišiće glutealne regije. Stručnjaci su tako tijekom posljednjih nekoliko godina primijetili porast broja slučajeva DBS-a kod pacijenata koji nakon višesatnog sjedenja na radnom mjestu prakticiraju trčanje na velike udaljenosti, pacijenata koji su nedavno započeli novi program vježbanja ili povećali intenzitet vježbanja.

Sindrom „mrtve stražnjice“, dakle, nije samo sindrom koji pogađa ljude koji previše sjede, već i ljude koji previše vježbaju, ali pritom zanemaruju svoju stražnjicu, stoga je važno isticati ovaj problem i važnost smanjenja prevalencije njegove pojave, budući da ljudi toga jednostavno nisu svjesni.

Uzroci

Aktivni dio lokomotornog sustava, dakle, naši mišići, do najsitnijeg detalja su usklađeni s dijelom mozga koji kontrolira voljni pokret. Temeljni obrazac izvođenja nekog pokreta uključuje aktivaciju mišićne skupine koja izvodi taj pokret (dakle, kontrakciju svih mišića koji sudjeluju u izvođenju pokreta ili radnje), uz istovremenu relaksaciju antagonističkog mišićja, dakle, mišićja koje izvodi suprotan pokret.

Naš mozak po evolucijski razvijenom mehanizmu recipročne inhibicije, uvijek stavlja naglasak na konstantno održavanje ravnoteže između antagonističkih mišićnih skupina. Upravo je ovaj fiziološki mehanizam u podlozi pojave DBS-a – kada sjedimo dulje vrijeme, tada naša stražnjica, odnosno mišići koji ju čine, ne izvode nikakav pokret te se ta informacija prenosi u mozak. Temeljem ove informacije, kako bi održao ravnotežu, mozak aktivira mišiće koji su svojim djelovanjem antagonistički mišićima glutealne regije (u prvom redu fleksorno mišićje kuka).

Ako se isti obrazac ponavlja tijekom duljeg perioda, može doći do atrofije mišića glutealne regije, uz istovremenu hipertrofiju antagonističkog mišićja. Takav odnos snaga dovodi do začaranog kruga – glavninu izvođenja pokreta u zglobovima donjeg dijela kralježnice i donjih ekstremiteta na sebe preuzimaju hipertrofirani mišići (jer su obujmom veći i snažniji), što vodi u njihovo daljnje jačanje i hipertrofiju, a suprotno se događa s atrofiranim mišićima. Sve navedeno vodi u daljnje pogoršanje disbalansa te, u konačnici, bolova, progresije tegoba i značajnog smanjenja kvalitete života.

Povezanost neodgovarajućeg vježbanja i DBS-a

Nadalje, prilikom neodgovarajućeg vježbanja u vidu nepravilnog izvođenja vježbi, nedovoljnog usmjeravanja pažnje na mišiće glutealne regije ili pretjerivanja u kontekstu težine treninga (sindrom „pretreniranosti“), često dolazi do upale tetive gluteus mediusa. Upalni proces oštetit će i oslabjeti tetivu mišića pa mišić neće moći u potpunosti obavljati svoju funkciju (dolazi, dakle, do „amnezije mišića“). To će također dovesti do simptomatologije tipične za DBS. Ako mišić ima „amneziju”, to znači da ne može odrađivati svoju funkciju, stoga pacijenti mogu očekivati posljedice koje se manifestiraju kao bol u donjem dijelu leđa, bol u kukovima, pa čak i bol u koljenima i gležnjevima jer tijelo na sve moguće načine pokušava kompenzirati taj nedostatak.

Pacijenti koji imaju naviku trčanja na veće udaljenosti nakon što su cijeli dan sjedili na poslu, često pate od DBS-a – izostanak ili neadekvatno istezanje mišića fleksora kuka, koji su zategnuti uslijed dugotrajnog sjedenja, započet će gore opisani začarani krug koji najčešće rezultira pojavom DBS-a.

Spomenimo i da trkači često imaju naviku izbjegavanja unakrsnog treninga i dizanja utega, a čija je osnovna funkcija jačanje velikih mišića koji podupiru zdjelicu tijekom trčanja (glutealna regija). Posljedično tome, manji mišići i pripadajuće tetive zgloba kuka preuzimaju dodatni pritisak i utječu na pojavu i težinu simptoma.

Ako se ovaj poremećaj ne prepozna i ne liječi, a trkači nastave s aktivnostima ignorirajući simptome, često dolazi do kompenzacijskih pokreta, pri čemu pacijent smanjuje pojavnost i jačinu bolova  prilagođavajući mehaniku svog koraka te vršeći pritisak na druge dijelove donjeg ekstremiteta. To može dovesti do komplikacija i dodatnih ozljeda, uključujući trohanterični burzitis, sindrom IT trake, plantarni fasciitis i različite ozljede potkoljenice.

Simptomi i znakovi DBS-a

Najčešći simptomi DBS-a su:

• ukočenost,
• bol i
• gubitak snage u kuku.

Bol se obično pogoršava tijekom izvođenja kardio-treninga (vježbanje s vlastitom tjelesnom težinom, bez rekvizita), kao što je trčanje, hodanje ili penjanje. Kod mnogih pacijenata se bol širi u bedro te simptomatologija često nalikuje onoj kod lumboishialgije, išijasa i tendinopatije patelarne tetive.

Nadalje, za mnoge je pacijente karakteristična tupa bol u kuku kada leže u krevetu na zahvaćenoj strani, kao i ukočenost ili bol tijekom noći i ujutro nakon ustajanja.

Ako DBS napreduje te se ne prepozna i liječi na vrijeme, tada se može javiti upala burze kuka (trohanterični burzitis), uzrokujući oticanje, osjetljivost na dodir, crvenilo ili toplinu u kuku.

Postavljanje dijagnoze

Kako bi dijagnosticirao DBS, liječnik će uzeti detaljnu anamnezu te odrediti prirodu i opseg pacijentovih simptoma. RTG i MRI snimanje nisu učinkovite metode za dijagnosticiranje sindroma „mrtve stražnjice“, ali se mogu koristiti za isključivanje drugih potencijalnih uzroka simptoma.

Postojanje sindroma „mrtve stražnjice“ dokazuje se specifičnim testom koji se naziva „Trendelenburgov test“, a koji se izvodi u kontroliranim uvjetima. Izvodi se tako da osoba iz uspravnog stajaćeg položaja podiže ispruženu nogu ispred sebe. Ako se zdjelica pritom spusti na stranu tijela s koje je pacijent podigao nogu, to ukazuje na slabost m. gluteus mediusa na suprotnoj strani i predstavlja pozitivan Trendelenburgov test.

Narušavanje fiziološke zakrivljenosti kralježnice također može upućivati na glutealnu amneziju. U ljudskom tijelu, kralježnica je zavojitog oblika (u obliku slova S) te postoje dva mjesta na kojima je ona fiziološki izbočena „prema van“ (vrat i lumbalni dio kralježnice – cervikalna i lumbalna lordoza). Ako se tijekom pregleda kralježnice uoči da je došlo do narušavanja te fiziološke zakrivljenosti, to može biti znak da su fleksori kuka toliko zategnuti da povlače kralježnicu prema naprijed.

Liječenje

Od ključnog je značaja u liječenju ovog sindroma posjet specijalistu ortopedije ili sportske medicine, koji će prepoznati stanje koje je u podlozi vaših tegoba te na vrijeme započeti s odgovarajućim liječenjem. Svako odgađanje pregleda kod stručnjaka za ovu tegobu može rezultirati daljnjim pogoršanjem.

Po pitanju načina liječenja, liječnik će u ovakvim situacijama često preporučiti privremeno odustajanje od dnevne rutine treninga i primjenu RICE protokola liječenja (odmor, led, kompresija i elevacija). Također, preporučuje se i fizikalna terapija te, po potrebi, duboka tkivna masaža.

Za naprednije slučajeve DBS-a, liječnik može preporučiti terapiju plazmom bogatom trombocitima (PRP) ili druge metode regenerativne medicine uz istovremenu upotrebu mišićno-koštanog ultrazvuka koji će omogućiti precizno usmjereno liječenje.

Najučinkovitija metoda liječenja DBS-a je kvalitetno isplaniran i proveden plan treninga. Čak će i jedan trening tjedno, usmjeren isključivo na glutealnu mišićnu regiju, imati izuzetno značajan učinak po pitanju tegoba te će značajno usporiti njihovu progresiju. Nadalje, važno je usvojiti naviku prekidanja dužih perioda sjedenja i to tako što ćemo odrediti točnu dužinu trajanja perioda sjedenja, kao i vremena razgibavanja nakon istog. Stručnjaci preporučuju da na svaki sat sjedenja mora doći desetak minuta razgibavanja. Istezanje prije i nakon treninga također je od koristi u prevenciji DBS-a.

Za više savjeta javite se stručnjacima Poliklinike Ribnjak gdje se mogu provesti detaljna dijagnostika, odgovarajuće liječenje te vam se može ponuditi individualiziran plan i program vježbanja u skladu s vašim stanjem.