Obiteljsko zdravlje - 18. travnja 2022.
AUTOR ČLANKA - Prof. dr. sc. prim. Jelena Roganović, dr.med., Narodni zdravstveni list

Dijete u bolnici: kako roditelji i bolničko osoblje mogu pomoći

Bol i bolest za svako su dijete traumatska situacija, a pritom i odvajanje od majke predstavlja traumu. Kod primitka u bolnicu trauma je, dakle, dvostruka, a najteže je podnose najmlađa djeca

dijete u bolnici

Sve do kraja IX. stoljeća bolnica i sirotište bili su poistovjećivani; djeca su ležala na bolničkim odjelima s prosjacima, bespomoćnim starcima i bolesnom sirotinjom.

Prve dječje bolnice osnivaju se 1802. godine u Parizu – Hôpital des Enfants Malades, 1828. u Beču – St. Anna Kinderspital i 1852. u Londonu – Hospital for Sick Children. Idućih desetljeća broj dječjih odjela pri općim bolnicama i broj dječjih bolnica u Europi raste, ali i dalje s naglašenom socijalnom komponentom; do početka XX. stoljeća u bolnicama se liječe samo siromašna djeca. U našoj zemlji prva dječja ustanova, Kindersanatorium, osnovana je 1897. godine u Opatiji, a prvi dječji odjel 1904. u Zagrebu, u Bolnici milosrdnih sestara. U prvoj polovici XX. stoljeća, zahvaljujući vrtoglavom napretku medicine, dječje se bolnice modificiraju i postaju specijalizirani centri za liječenje djece. Današnjim razvojem dječje zdravstvene skrbi sve se manje djece hospitalizira.

Kako se razvijaju dječje emocije i kako se s njima nositi?

Što kraće u bolnici

Moderni ustroj tzv. dnevne bolnice (engl. „day hospital“) omogućuje bolesnom djetetu da svaki dan nakon obavljenih dijagnostičkih i terapijskih postupaka ode kući.

Ako je hospitalizacija neophodna, optimalno je omogućiti smještaj majke uz dijete (engl. “rooming in”). Smještaj majke u bolnicu umanjuje strah kod malog djeteta, a majci vraća povjerenje i omogućuje joj da aktivno sudjeluje u ozdravljenju djeteta. U slučajevima kada se ne može izbjeći hospitalizacija, boravak djeteta u bolnici treba biti što je moguće kraći.

Pri planiranom smještanju u bolnicu potrebna je odgovarajuća priprema.

Kako pripremiti dijete za hospitalizaciju?

Evo odgovora na roditeljska pitanja o tome kako pripremiti dijete za hospitalizaciju:

  • Objasnite djetetu, njemu razumljivim riječima, zbog čega odlazi u bolnicu i što ga tamo očekuje. Pripremite dijete predškolske dobi na ostanak u bolnici uz pomoć igre, priča, crteža i slikovnica o toj temi. Ako je moguće, pokažite djetetu bolnicu u koju će biti smješteno, odvedite ga na odjel i upoznajte s medicinskim osobljem. Ako ste griješili i prethodno prijetili djetetu liječnikom ili bolnicom kao kaznom za neposluh, ta će vam priprema biti znatno otežana.
  • Govorite djetetu uvijek istinite, ali ne i zastrašujuće podatke. Ponavljajte to strpljivo onoliko puta koliko dijete traži. Ne govorite djetetu da ga ništa neće boljeti. Rastumačite mu da je boravak u bolnici privremen i neophodan za njegovo ozdravljenje.
  • Suzdržite se od plača pred djetetom. Objasnite mu da ćete stalno misliti i brinuti o njemu, posjećivati ga i povesti kući čim se izliječi.
  • Zajedno s djetetom pripremite stvari koje će ponijeti u bolnicu: najdražu igračku, knjigu i igru; vlastitu pidžamu, trenirku, papuče, toaletni pribor; obvezno zapišite svoj broj telefona kod kuće i na poslu radi uvijek prisutne mogućnosti kontakta.

Što se u bolnicama može učiniti

Pri iznenadnom, neplaniranom odlasku djeteta u bolnicu, način prijema usmjeren na umanjivanje straha olakšat će odvajanje i djetetu i roditelju.

Liječnik treba razjasniti roditeljima zbog čega je hospitalizacija neophodna i kako će se dijete liječiti. Ako je ikako moguće, isto je potrebno rastumačiti i djetetu. Majci treba omogućiti dovoljno vremena da smjesti dijete u krevet, a ni u kom slučaju je ne odvajati grubo „da bi dijete manje plakalo”. Dijete koje ostane samo u bolnici, često nalazi utjehu u dragoj igrački ili nekom drugom predmetu kojeg je ponijelo od kuće.

Donedavno su se pedijatri protivili čestim posjetima bolesnoj djeci. Taj stav bazirao se na sljedećim postavkama: roditelj može unijeti infekciju na bolnički odjel, posjet roditelja uzbuđuje dijete koje bi se bez njih brže prilagodilo životu u bolnici, roditelji često donose neodgovarajuću hranu, dijete je lakše pregledati i dati mu terapiju u odsutnosti majke. Danas je stav prema posjetama djetetu u bolnici potpuno drukčiji. Omogućeni su duži (tijekom popodneva ili cijelog dana) posjeti roditelja i najbližih članova obitelji. Plač djeteta kod odlaska shvaća se kao neizbježan znak žalosti za osobom na koju je dijete emocionalno vezano. Dobra medicinska sestra svojim znanjem, iskustvom i intuicijom pronalazi riječi i geste kojima će utješiti žalosno dijete.

Liječnik u bolnici obično predstavlja roditeljsku figuru za dijete koje je odvojeno od roditelja. Strogost liječnika i zanimanje isključivo za tjelesnu bolest djeteta, otežava utješnu identifikaciju liječnika s roditeljem. Važno je da roditelji održavaju vezu s istim liječnikom. Razgovori s roditeljima trebaju biti dovoljno dugi i raznovrsni, i odvijati se u atmosferi povjerenja. Liječnik koji razumije teškoće roditelja, njihov osjećaj krivnje, preosjetljivost i agresivnost, stvara povoljnu klimu za liječenje djeteta.

U modernim dječjim bolnicama rade specijalni profili psihoterapeuta (engl. „child life workers”) koji se bave psihičkim problemima bolesnog djeteta i njegovih roditelja te se brinu za povoljnu klimu na bolničkom odjelu.

Arhitektura modernih dječjih bolnica također ima zadatak učiniti djetetu boravak u bolnici ugodnijim. Sobe su vedrih boja, zidovi ukrašeni veselim crtežima, u sklopu odjela postoje igraonice s puno igračaka i igara na raspolaganju.

Dugotrajan boravak u bolnici kronično bolesnog djeteta zahtijeva osobito mnogo pažnje. Dijete predškolske dobi uključuje se u aktivnosti slične onima u vrtiću. Za školsku djecu organizirana je nastava, individualna – na bolesničkom krevetu, ili s malom grupom – u školskoj sobi. Omladinska dob, zbog specifičnosti uzrasta i potreba mladih, zahtijeva posebnu atmosferu prilagođenu problemima puberteta i adolescencije.

Hospitalizam

Godine 1977. Armstrong, osnivač prvih dječjih dispanzera u Engleskoj, zapisao je: „Ako oduzmete dijete roditeljima ili dadilji, istodobno ćete mu slomiti i srce.”

Pedesetih godina prošloga stoljeća engleski pedijatri opisali su niz posljedica u djeteta zbog odvajanja od roditelja, odnosno lišenosti majčinske njege za vrijeme boravka u bolnici, jaslicama, dječjem vrtiću ili drugim kolektivima. Spitz je tu pojavu, koju je zapažao najčešće u djece smještene u bolnicu, nazvao hospitalizam.

Jačina traume zbog odvajanja od majke ovisi o dobi djeteta, o individualnoj osjetljivosti djeteta na separaciju, o trajanju odvojenosti i prilikama u novoj sredini. Najviše su pogođena djeca u dobi od jedne do četiri godine, rjeđe dojenčad i djeca od četiri do šest godina, a najrjeđe školska djeca. Trajanje separacije proporcionalno je jačini smetnji – što je odvajanje dulje, to su posljedice teže.

Klasičan tijek hospitalizma odvija se u tri faze:

1. protest – neposredno nakon odvajanja dijete u očaju plače, vrišti, odbija kontakt s osobama u okolini, ne jede, ne spava satima ili danima;

2. strah – dijete se povlači u sebe i zapada u regresivno ponašanje: ne jede samo, ne kontrolira sfinktere, regredira u govoru; ta faza može potrajati danima ili tjednima;

3. ravnodušnost – dijete se na izgled adaptira, prihvati kontakt s novom okolinom; u slučajevima kraće odvojenosti, dijete nakon odlaska majke iznova očajava i plače; ako majka nakon duljeg vremena odvojenosti dođe k djetetu, ono se može od nje odvratiti kao da je ne poznaje.

stres djeca kako se nositi sa stresom

Naučite djecu kako se nositi sa stresom

Stres je prisutan posvuda oko nas, ne osjećaju ga samo odrasli, već i djeca. Važno je znati kako se...

SAZNAJTE VIŠE

Kod kuće

Nakon povratka iz bolnice kući dijete se priuči na roditelje, ali je razdražljivo, plačljivo, slabo spava i teško podnosi majčinu odsutnost. Dijete, jednom traumatizirano separacijom, nesigurno je i preosjetljivo na psihičke traume. U rijetkim slučajevima, javljaju se dublji i dugotrajniji poremećaji u obliku osjećaja napuštenosti ili osjećaja krivnje koji se kompliciraju strahom i agresijom.

Osjećaj napuštenosti može se pojaviti i kod majke ili oca koji se nastoje identificirati s djetetom u situacijama odvojenosti. Osjećaj krivnje može dovesti do pogrešnih zaključaka, npr. da je dijete u bolnici bolje njegovano od medicinskog osoblja negoli kod kuće, od majke ili slično.

U povoljnim okolnostima, djeca najčešće bez većih poteškoća i bez ikakvih posljedica prebrode boravak u bolnici. Pretjerana je, dakle, tvrdnja da svako odvajanje djeteta od majke dovodi do nepopravljivih oštećenja u djeteta.

Članak pročitajte u cijelosti na poveznici Narodni zdravstveni list

Skenirajte QR kod i preuzmite ADIVA mobilnu aplikaciju:

adiva app qr code

Aplikaciju možete preuzeti i na:

ADIVA_app_app_store_button ADIVA_app_google_play_button