Bolesti gušterače te što očekivati nakon operacije

Gušterača je žlijezda s unutrašnjim i vanjskim izlučivanjem, smještena duboko u trbuhu iza potrbušnice (retroperitonealno). Egzokrina funkcija sastoji se u proizvodnji i lučenju probavnih enzima u crijevo, čime je omogućena uredna probava unesenih hranjivih sastojaka. Endokrina funkcija gušterače odnosi se na proizvodnju i lučenje hormona izravno u krvotok, a najznačajniji hormoni su inzulin i glukagon, čija je uloga esencijalna za uredno funkcioniranje ukupnog metabolizma.

Važnost gušterače u prehrani, nutritivnom statusu i metabolizmu posebno dolazi do izražaja kod različitih bolesti gušterače od kojih neke zahtijevaju i operativne zahvate na gušterači.

Među najčešće bolesti gušterače spadaju upalne bolesti i maligne bolesti.

Upalne bolesti gušterače

Upalne bolesti gušterače (pankreatitis), ovisno o karakteru i načinu javljanja, dijelimo u akutne i kronične. Uzročno se s razvojem upalnih bolesti gušterače povezuje prekomjerna konzumacija alkohola i bolesti bilijarnog sustava. Razmjerno težini upalne bolesti povećavaju se rizici za različite komplikacije, od kojih su neke doživotne. Oštećenje Langerhansovih otočića dovodi do nedostatne proizvodnje inzulina i posljedičnog razvoja šećerne bolesti tipa 1. Oštećenje egzokrine funkcije gušterače kompromitira proces probave zbog čega se enzimi moraju nadoknađivati peroralnim unosom kapsula koje sadržavaju enzime gušterače.

Tumori gušterače

Među najčešćim malignim bolestima gušterače ubraja se adenokarcinom gušterače i neuroendokrini tumori. Zbog smještaja same gušterače, nerijetko protekne previše vremena do postavljanja dijagnoze u slučaju adenokarcinoma, a tada su i mogućnosti liječenja značajno ograničene. Nerijetko se šećerna bolest otkrije u sklopu već razvijenih neoplastičnih promjena u tkivu gušterače. Stoga je kod novootkrivene šećerne bolesti uvijek poželjno, osim standardnih nalaza glikemije i glikiranog hemoglobina (HbA1c), odrediti i aminotransferaze, a ovisno o nalazima učiniti potrebnu dodatnu slikovnu dijagnostičku obradu, poput ultrazvuka trbuha i CT-a. Temeljitim kliničkim pristupom s visokom pouzdanošću se mogu utvrditi ili isključiti promjene na samom tkivu gušterače.

Neuroendokrini tumori su uglavnom benignog karaktera, ali pokazuju hormonsku aktivnost. Njihova učestalost i pojavnost je u porastu, najvećim dijelom zbog značajno poboljšanih dijagnostičkih mogućnosti, ali i zbog spoznaja o terapijskim mogućnostima koje omogućuju dobru kontrolu bolesti. Među najčešćim neuroendokrinim tumorima je inzulinom kod kojeg je vodeći simptom hipoglikemija uslijed prekomjernog lučenja inzulina. Dalje po učestalosti slijede gastrinomi, VIP-omi, glukagonomi i somatostatinomi. Benigni karakter samih promjena i napredne kirurške endoskopske tehnike u kombinaciji s ostalim modalitetima liječenja, daju dobre perspektive zadovoljavajuće kontrole bolesti, visoke stope preživljenja, nerijetko i izlječenja.

Liječenje i komplikacije karcinoma gušterače

S adenokarcinomima je priča dosta složenija. Podmukli karakter s vrlo nespecifičnim simptomima i kliničkim znakovima bolesti dovodi do prekasnog otkrivanja bolesti. Kirurške mogućnosti liječenja obuhvaćaju uglavnom „velike“ operacije s posljedičnom resekcijom ili potpunim uklanjanjem gušterače. Kompromitira se endokrina i egzokrina funkcija gušterače, a posljedice su mnogostruke. Remeti se motilitet (pokretljivost) probavnog sustava u sklopu gastropareze (poremećaj rada želuca pri kojem se hrana sporije potiskuje u dvanaesnik), a do kojeg dolazi kod 20 do 50% pacijenata nakon takvih operacija. Želudac se sporije prazni uz popratnu mučninu, povraćanje, gubitak tjelesne težine, nadutost, dehidrataciju, osjećaj rane sitosti i poremećenog metabolizma soli i vode. Ne radi se nužno o dugotrajnoj komplikaciji jer su velike mogućnosti spontanog oporavka unutar šest mjeseci.

Nakon operacije, u gušterači dolazi do nedostatne proizvodnje probavnih enzima, što možemo naslutiti ako se pacijent žali na osjećaj neprobavljenosti hrane, gubitak na tjelesnoj težini zbog malapsorpcije masti, grčeve nakon jela, plinove u trbuhu, smrdljive plinove ili stolice, kao i oscilacije konzistencije i boje same stolice. Nadoknada pankreasnih enzima je neophodna i doživotna.

Oko 20 do 50% pacijenata nakon operacije gušterače razvije šećernu bolest, a oko 80% je imalo dijabetes i prije dijagnoze. Zbog nemogućnosti proizvodnje vlastitog inzulina potrebna je nadomjesna terapija koja je doživotna. Podjednako je važna, osim uvođenja inzulina, i edukacija o prehrani te o provođenju inzulinske terapije. S obzirom na to da operacije gušterače podrazumijevaju i uklanjanje dijelova tankog crijeva, otežana je ili onemogućena apsorpcija željeza, folata, masnih kiselina, bjelančevina, kalcija, cinka, bakra, selena i ostalih mikronutrijenata. 

Nakon operacije gušterače

Kratkoročno i dugoročno nakon operacije gušterače potrebno je zadovoljiti unos kalorija i bjelančevina uz obvezatno dostatan unos tekućine. Zabranjeni su alkohol, kava, jači začini, koncentrirani slađi napici i pušenje.

Neposredno nakon operacije u bolničkim uvjetima provodi se parenteralna prehrana, a zaobilaženjem crijeva potiče se postoperativni oporavak. Po uvođenju prehrane na usta, počinje se s bistrim tekućinama do postupnog uvođenja krute hrane.

Preporučuje se jesti manje i češće, izbjegavati masnu i prženu prehranu te ograničiti unos sirovog voća i povrća. Dugoročno se savjetuje uzimati više manjih obroka, od šest do osam obroka i međuobroka. Također je obroke potrebno dobro prožvakati uz stalno dovoljan unos tekućine. Zbog oporavka crijevne flore nerijetko je potrebno unositi i probiotike.

Kod razvijene šećerne bolesti provodi se dijabetička prehrana i inzulinska terapija uz redovite kontrole kod svog dijabetologa. Kod poremećene tolerancije glukoze potrebne su periodične kontrole rutinskih parametara šećerne bolesti uz konzumiranje prehrane sa smanjenim unosom ugljikohidrata, izbjegavanje rafiniranih ugljikohidrata i prehrambenih sastojaka s visokim glikemijskim indeksom. S obzirom na složenost prehrambenog pristupa, više je nego dobro došla i konzultacija s nutricionistom.

Dodatne stručne savjete potražite na stranicama Poliklinike Perić-Staničić.