Kako znamo da organizmu treba vode i u kolikoj mjeri?

Kolovoz je i vladaju vrućine. Hvata vas dobro poznata nelagoda koju možete ukloniti samo na jedan način: posezanjem za vodom. Žeđ je signal da je koncentracija vode u našem organizmu preniska. Kad primimo signal, pijemo i utažujemo žeđ.

Voda je bitna za većinu tjelesnih funkcija. Igra presudnu ulogu u svim tjelesnim sustavima – regulira temperaturu, odstranjuje toksine, doprema kisik i nutrijente stanicama. Na nju otpada 50 do 70 posto težine. Čak i mala dehidracija narušava mentalne sposobnosti i uzrokuje umor.

Znanstvenici su stoljećima radili na otkrivanju mehanizma kojim ljudski organizam regulira žeđ. Nekoliko je nedavnih istraživanja ukazalo na područja mozga koja pokreću i gase osjet žeđi.

Prilikom dehidriracije, količina vode u krvi smanjuje se, što potiče neurone u mozgu da se aktiviraju i jave da je vrijeme za unos vode. S druge strane, senzori u ustima i grlu signaliziraju neuronima koliko je tekućine popijeno i kad je dovoljno.

Neuroni koji signaliziraju žeđ

Istraživanje objavljeno u časopisu Nature ukazalo je na grupu neurona duboko u mozgu koji reagiraju na signale iz krvi i usta navodeći nas da pijemo, odnosno da prestanemo piti. Ti neuroni predviđaju potrebu za vodom prije nego što nam je fiziološki potrebna.

“Uobičajeno je gledište da tijelo signalizira što mu treba upravo onda kad se potrebe pojave. No, sve više prevladava gledište da je sustav signalizacije žeđi više utemeljen na predviđanju, nego na reakciji”, rekao je glavni autor istraživanja Zachary Knight, profesor fiziologije s Kalifornijskog sveučilišta u San Franciscu.

Precizan vodomjer usred mozga

Knight i suradnici usredotočili su se na subfornikalni organ, koji se nalazi ispod moždanog luka (forniksa). Uočili su da su neuroni za žeđ kod miševa pojačano aktivni nakon noći provedene bez vode, ali da se brzo gase od trenutka kad miševi počinju piti. Kad su se neuroni primirili i vratili na početni nivo aktivnosti, miševi su prestali piti. Gašenje tih neurona javlja da je uneseno dovoljno vode.

Istraživači su izveli dodatne eksperimente radi provjere uloge subfornikalnog organa u mehanizmu žeđi. Umjetno stimuliranje neurona tog dijela mozga poticalo je miševe da piju i kad su bili dovoljno hidrirani, dok je njihovo blokiranje odvraćalo miševe od pijenja iako im je trebalo vode.

Brzo ugasite žeđ hladnom vodom…

Kad počnemo piti, gotovo odmah osjećamo da smo utažili žeđ. Ali to naizgled nije logično jer pijenjem ne ulijevamo vodu direktno u krvotok. Treba petnaestak minuta da voda iz želuca pronađe put do krvi, ali mozak i ranije zna jesmo li unijeli dovoljno vode.

Zašto se osjet utažene žeđi javlja odmah po početku pijenja? To je djelomično objašnjeno djelovanjem hladne tekućine u ustima.

“Hladna voda gasi neurone za žeđ. Iako je našoj krvi svejedno je li voda hladna ili ne, više volimo hladnu vodu”, dodaje Knight. Iz ovog razloga pacijenti koji ne smiju unijeti hranu ili vodu prije operacije dobivaju komadiće leda. Hladnoća im pomaže da se osjete manje žednima.

…i dugim gutljajima!

Drugo je istraživanje pokazalo da na mozak ne utječe samo ono što se pije, nego i kako se pije. Proučavajući kako i zašto žeđamo, prof. Yuki Oka i kolege s Kalifornijskog tehnološkog instituta utvrdili su da neuroni u srednjoj preoptičkoj jezgri unutar hipotalamusa gase žeđ kad miš pije brzo i dugim gutljajima.

Neočekivano, mali gutljaji isprekidani stankama sporije utažuju žeđ iako je količina popijene vode jednaka.

Što navodi neurone da reagiraju na brzinu ispijanja vode? Moguće je, misle istraživači, da pokreti grla prilikom brzog ispijanja vode šalju informaciju neuronima u srednjoj preoptičkoj jezgri da voda ulazi u organizam i da je uskoro potrebno prestati piti.

Najnovije istraživanje Yukija Oke i suradnika došlo je do zaključka da mozak i usta nisu jedina mjesta koja upravljaju s osjećajem žeđi. Ekipa s Kalifornijskog tehnološkog instituta proljetos je otkrila da senzori s jednakom funkcijom postoje i u crijevima, odakle komuniciraju s mozgom.

Savjet +

Koliko je vode potrebno unijeti svakog dana? Pitanje je jednostavno, ali je odgovor složen jer ljudi imaju različite potrebe. Preporuke za prosječnog odraslog govore o dvije do dvije i pol litre, od čega oko 80 posto iz pića, uključujući sokove, čajeve, kofeinske napitke i alkohol, a preostalih 20 posto iz hrane.

Oboljeli od poremećaja zvanog polidipsija osjećaju pretjeranu žeđ i piju prevelike količine vode. Njihov mehanizam žeđi ne javlja im kad su popili dovoljno. Budući da voda razrjeđuje krv, od previše je vode moguće umrijeti.