Adrenalni umor ili iscrpljenost nadbubrežnih žlijezda: tijelo na udaru stresa

Nadbubrežne ili adrenalne žlijezde parni su organ svaki smješten povrh oba bubrega. Fiziološki i po embrionalnom podrijetlu sastoje se od dva ključna dijela – kore i srži.

Koru nadbubrežne žlijezde, ovisno o aktivnosti, dijelimo u tri dijela:

• zona glomerulosa – stvara i luči hormone koji reguliraju ravnotežu vode i elektrolita, a svoju funkciju ostvaruju lučenjem hormona aldosterona.,
• zona fasciculata – luči glukokortikoide, a najznačajniji među njima je kortizol,
• zona reticularis – dominantno luči spolne hormone, prvenstveno androgene, a u manjoj mjeri i glukokortikoide.

Unutrašnji dio nadbubrežne žlijezde čini srž koja je građena od kromafinog tkiva i usko je povezana sa simpatičkim dijelom našeg perifernog živčanog sustava, a svoju funkciju obavlja lučenjem katekolamina adrenalina i noradrenalina te njihovih metabolita.

Zona fasciculata i reticularis su pod izravnim nadzorom glavne endokrine žlijezde, hipofize, putem ključnog posrednika – adrenokortikotropnog hormona (ACTH).

Što treba znati o kortizolu

Jedna od najznačajnijih fizioloških odlika hormona kortizola jest njegova različita dinamika lučenja. U jutarnjim satima se luči najintenzivnije, tijekom dana njegova koncentracija u krvi pada, a najniža je u kasnim večernjim satima. Takav obrazac lučenja obično definiramo kao diurnalni ritam lučenja kortizola.

Druga ključna karakteristika kortizola je uloga u stresu. U fazi akutnog stresa dolazi do njegova naglog porasta, čime nam je evolucijski omogućeno reagirati na stres (reakcija poznata i kao „bori se ili bježi“, odnosno engleski „fight or flight“).

Kronični stres kao okidač bolesti

Kronični stres je stanje izloženosti nekom od stresora (uzročnika stresa) kroz različito dugo razdoblje i koje može dovesti do različitih stanja/bolesti. Rezultat izloženosti kroničnom stresu su različite manifestacije više simptoma i znakova, većinom nespecifičnih, koje je samim time teško povezati s određenim organom ili bolesti.

U traženju odgovora na pitanje o čemu bi se ovdje radilo, sve češće se susrećemo s nazivima poput „sindrom kroničnog umora“, pa i „adrenalni umor“. Ni u medicinskoj struci ne postoji konsenzus radi li se o stvarnoj bolesti ili je to samo mit.

Činjenica je da su napredak tehnologije i moderna dostignuća u mnogim segmentima učinila život lakšim. No i to često ima svoju cijenu. Većina nas živi ubrzanim životnim ritmom, preopterećeni smo informacijama, obvezama i radnim zadacima, uz realne ili manje realne ambicije. Sve zajedno ipak ostavlja, prije ili poslije, određene posljedice na naš organizam.

Fiziološki, nedvojbeno dolazi do poremećaja diuralnog ritma lučenja kortizola i njegova općenito prekomjernog lučenja, kao i disbalansa u lučenju adrenalina i noradrenalina. Ovakva stanja češće pogađaju žene ili je možda ipak točniji podatak da se žene češće javljaju liječniku kada osjete tegobe.

Nakon određenog vremena izloženosti kroničnom stresu, mogu se javiti:

• kronični umor,
• iscrpljenost (neovisno o dovoljnim satima sna),
• gubitak ili dobivanje na tjelesnoj težini,
• opadanje kose,
• veća sklonost infekcijama,
• loše raspoloženje,
• oscilacije raspoloženja,
• poremećaji menstrualnog ciklusa,
• smanjeni libido,
• smetnje potencije i drugo.

Zbog pogoršanja inzulinske rezistencije dugoročno je povećan rizik debljanja i razvoja šećerne bolesti tipa 2, nerijetko i arterijska hipertenzija, čime se značajno povećava rizik manifestacije najčešćih kardiovaskularnih bolesti – srčanih i moždanih udara, još uvijek vodećih uzroka smrtnosti modernog čovječanstva.

Ozbiljne bolesti i stanja koje nisu posljedice stresa

Sa stajališta kliničke endokrinologije, u sklopu šire evaluacije najčešćih smetnji u kontekstu adrenalnog umora, najvažnije je pravovremeno utvrditi radi li se o nekim ozbiljnijim stanjima s potencijalno smrtnim ishodom.

Cushingova bolest i Cushingov sindrom. Prekomjerna aktivnost nadbubrežne žlijezde često je posljedica Cushingove bolesti ili Cushingova sindroma. U oba slučaja radi se o benignom, ali hormonski aktivnom tumoru s različitom lokalizacijom:

• U Cushingovoj bolesti ishodište bolesti je benigni i hormonski aktivni tumor hipofize koji prekomjerno luči ACTH s posljedičnom kroničnom hipersekrecijom kortizola.
• U Cushingovom sindromu ishodište bolesti je jedna od nadbubrežnih žlijezda u kojima tumor luči previše kortizola.

S obzirom na kronični tijek nastanka, u pravilu prođe po nekoliko mjeseci i do koja godina do postavljanja točne dijagnoze.

Addisonova bolest. Rijetko, ali potencijalno životno ugrožavajuće stanje je kronična adrenalna insuficijencija, poznatija pod nazivom Addisonova bolest. Najvjerojatnije je riječ o autoimunoj bolesti kod koje dolazi do različitog stupnja oštećenja strukture i funkcije nadbubrežnih žlijezda. S obzirom na nemogućnost odgovarajuće reakcije na stres, svaka stresna situacija, poput neke teže bolesti, opeklina, traume, težih virusnih ili bakterijskih upala, može dovesti do adrenalne krize koja, ako se ne prepozna i pravovremeno započne liječiti, dovodi do smrtnog ishoda. Ako kod osobe koja se dulje vrijeme žali na umor i gubitak na kilaži dođe do naglog pogoršanja umora, grčevitih bolova u trbuhu, hipoglikemija, mučnine i povraćanja, opravdano je klinički posumnjati na Addisonovu krizu i odmah započeti s mjerama intenzivnog liječenja.

Postavljanje dijagnoze

Primarna uloga endokrinološke evaluacije je utvrditi ili isključiti ona rijetka endokrinološka stanja/bolesti koja ipak zahtijevaju diferentnu obradu i interdisciplinarni pristup.

Kod sindroma kroničnog ili adrenalnog umora najčešće je ponekad potrebno vrijeme da do poboljšanja tegoba dođe, iako je i u ovom slučaju nerijetko potreban interdisciplinaran pristup – endokrinolog, psiholog, psihijatar i nutricionist.

U svakom slučaju je potrebno definirati uzrok te postupno i kroz određeno vrijeme terapijski djelovati.

Zaključno

Tegobe u kontekstu sindroma kroničnog ili adrenalnog umora sve je češće stanje s kojim se susrećemo u kliničkoj praksi. U najvećem broju slučajeva radi se naprosto o različitim stupnjevima sindroma izgaranja (eng. burnout syndrome) te je najčešće dovoljno simptomatsko liječenje uz psihološko-psihijatrijsku podršku.

S endokrinološke strane je ključno ne previdjeti neka rijetka, ali potencijalno životno ugrožavajuća stanja poput Addisonove bolesti ili Cushingove bolesti/sindroma, a koja zahtijevaju diferentno liječenje i cjeloživotno praćenje.

Kvalitetan klinički pristup najčešće će dati većinu odgovora i naučiti kako struku, tako i naše pacijente, kako se bolje nositi sa stresom.

Dodatne stručne savjete potražite u Poliklinici Perić-Staničić.