Što su kamenci u prostati i treba li ih liječiti?

Prostata je muška spolna žlijezda koja proizvodi dio sjemene tekućine i sudjeluje u mehanizmu ejakulacije. Fiziološki je neaktivna sve do puberteta, a nakon toga je podložna raznim bolestima. Nalazi se u centru pažnje jer je sijelo najčešćeg raka kod muškaraca starijih od 60 godina u razvijenom svijetu. Benigno uvećanje prostate može uzrokovati poremećaje mokrenja, od blagih tegoba do nemogućnosti pražnjenja mjehura što može zahtijevati operativno liječenje. Upalne bolesti prostate počinju se javljati u mladoj dobi muškaraca i mogu značajno narušiti kvalitetu života, a jedan su od rizičnih faktora za razvoj karcinoma prostate.

Kako nastaju prostatoliti?

Prava učestalost prostatolita nije poznata te varira od 7 do 70% posto, ovisno o populaciji i provedenom istraživanju.

Prostata se sastoji od žljezdanog i mišićno-vezivnog tkiva. Žljezdano tkivo proizvodi sjemenu tekućinu, a mišićno-vezivno tkivo uzrokuje kontrakcije kojima se izbacuje ejakulat. Upravo u izvodnim kanalićima žljezdanog tkiva mogu se stvoriti kamenci – prostatoliti.

Postoji više teorija koje objašnjavaju nastanak prostatolita, međutim, najvjerojatnije više mehanizama sudjeluje u tom procesu. Vrlo je vjerojatno kako se radi o kombinaciji povrata urina u kanaliće prostate, kronične upale i pritiska povećanog žljezdanog tkiva na kanaliće prostate, što uzrokuje formiranje kamenaca od zgusnutog prostatičnog sekreta.

Pozicija prostatolita i njezina ovisnost o bolestima prostate

Prostatoliti su najčešće veličine od nekoliko milimetara i sastavljeni od kalcijevog fosfata. To su kamenci koji se ne izmokravaju, nego ostaju zatočeni u izvodnim kanalićima prostate.

Poziciju prostatolita unutar žlijezde određuje njezina anatomija, tj. zonalna podjela. Prostata se ugrubo može podijeliti u dvije zone:

• perifernu, koja se nalazi na periferiji žlijezde i
• tranzicijsku, koja se nalazi u sredini žlijezde oko mokraćne cijevi.

Iako je točnije govoriti o četiri zone (koje su od stručnog i akademskog značaja) podjela na dvije zone je pojednostavljena zato što dvije najčešće bolesti prostate, benigna hiperplazija i rak prostate, nastaju u različitim zonama. Benigna hiperplazija nastaje isključivo u tranzicijskoj zoni prostate, a rak prostate se u oko 70 do 80% slučajeva razvija u perifernoj zoni prostate. Upravo zbog toga što benignim povećanjem centralna zona vrši pritisak na perifernu zonu, a time i na njezine izvodne kanaliće, najčešća pozicija prostatolita je upravo na granici tih dviju zona u prednjem dijelu prostate oko mokraćne cijevi.

Prostatoliti se najčešće slučajno nađu slikovnim radiološkim metodama kao što su ultrazvuk i kompjutorizirana tomografija.

Ultrazvuk je daleko proširenija metoda radiološke dijagnostike zbog više razloga, a jedan od značajnijih je taj što ne proizvodi ionizirajuće zračenje. Prostata se ultrazvukom može proučavati preko stijenke trbuha abdominalnom sondom, i tada se gleda kroz puni mokraćni mjehur ili transrektalnom sondom koja se postavlja u završni dio debelog crijeva gdje se prostata nalazi u neposrednoj blizini.

Ova potonja metoda puno detaljnije prikazuje anatomiju prostate i time je bolja za utvrđivanje broja, veličine i pozicije prostatolita.

Učestalost prostatolita se povećava s godinama te se češće nalaze uz benigno povećanje prostate. Što se tiče raka prostate, za sada ne postoje snažni dokazi o povezanosti prostatolita s razvojem raka prostate.

Kronične upalne bolesti prostate i prostatoliti

Najuvjerljiviji su podaci koji povezuju prostatolite s kroničnim upalnim bolestima prostate. To je sindrom koji obuhvaća dvije različite bolesti – kronični bakterijski prostatitis te kronični abakterijski prostatitis/sindrom kronične zdjelične boli. Razlikuju se u prisutnosti dokazane bakterijske kronične upale u prostati i po različitim simptomima. Kod kroničnog bakterijskog prostatitisa problem predstavljaju ponavljajuće bakterijske upale, a kod abakterijskog prostatitisa bolovi u zdjelici. Simptomi obje bolesti mogu biti različitog intenziteta i uz različite popratne tegobe, najčešće su to tegobe mokrenja te oslabljena erekcija, što može značajno narušiti kvalitetu života.

Prostatoliti su kod ovih bolesti više znak nego uzrok bolesti te se količina prostatolita u prostati povezuje s jačinom simptoma. Prostatoliti mogu biti kolonizirani bakterijskim biofilmom, što zahtjeva dugotrajno antibiotsko liječenje i predstavlja rizik za povrat infekcije. Prostatoliti su kod muškaraca s abakterijskim prostatitisom povezani s pojačanom upalom i produljenim trajanjem simptoma.

Prilikom liječenja ovih simptoma i bolesti, jako je bitno voditi brigu o svim faktorima koji utječu na jačinu i trajanje simptoma te omogućiti bolesnicima adekvatnu terapiju. Međutim, to rijetko obuhvaća ciljanu terapiju prostatolita jer su u većini slučajeva oni malih dimenzija i nedohvatljivi operaciji.

Mogu li prostatoliti uzrokovati simptome?

Prostatoliti izrazito rijetko samim svojim prisustvom uzrokuju simptome kod muškaraca. To se događa u izoliranim slučajevima kada prostatoliti većeg promjera uzrokuju suženje u prostatičnom dijelu mokraćne cijevi i, posljedično tome, tegobe mokrenja. Najčešće tegobe mokrenja kod muškaraca uzrokuje benigno povećanje prostate, što se u većini slučajeva može liječiti odgovarajućim lijekovima.

U rijetkim slučajevima, kada tegobe uzrokuju upravo prostatoliti što se dijagnosticira uretrocistoskopskim pregledom, indicirana je transuretralna operacija kojom će se opstrukcija riješiti endoskopskim odstranjenjem kamenca.

Zaključno

Na kraju, bitno je ponoviti nekoliko važnih podataka vezanih uz kamence u prostati – prostatolite:

• Najčešće ne uzrokuju nikakve simptome.
• Najčešće se dijagnosticiraju ultrazvukom.
• U izrazito rijetkim slučajevima, kada su tegobe mokrenja uzrokovane opstrukcijom zbog većih prostatolita, problem se može riješiti minimalno invazivnim transuretralnim zahvatom.
• Češće se nalaze kod muškaraca s benignim povećanjem prostate.
• Najčešće su povezani s kroničnim upalnim bolestima prostate i tada količina prostatolita može biti povezana s jačinom simptoma.