Moje dijete ima tik, mogu li što učiniti?

Tik poremećaji su sindromi kod kojih je glavna manifestacija neki oblik tika. Tik je nevoljan, brz, ponavljajući, neritmički motorni pokret ili glasovna produkcija, naglog nastanka koja ne služi jasnom cilju.

Tikovi kod djece teže da budu uporni ali mogu biti zaustavljeni tijekom različitih vremenskih perioda te se mogu i neko vrijeme smanjiti. Smanjivanje tikova dovodi do napetosti koja popušta s izvršenjem, a nestaju u snu.

Različiti uzroci

Stručna literatura navodi različite moguće uzroke (Weiner, 1989.).

Idiopatski:

• akutni prolazni tikovi
• trajni jednostavni ili multipli tikovi djetinjstva
• kronični jednostavni ili multipli tikovi koji opstaju tijekom dužeg perioda života
• Gilles de la Touretteov sindrom

Sekundarni:

• postencefalitički
• Sydenhamova korea
• traume glave
• trovanje CO2
• CVI
• mentalna retardacija
• lijekovi
• razne kromosomske aberacije

Jednostavni i složeni tikovi

Vrlo je važno znati razlike između pojedinih vrsta tikova. I motorni i vokalni tik mogu biti jednostavni ili složeni, iako granice nisu strogo određene.
Jednostavni motorni tikovi uključuju žmirkanje, trzanje vratom, sleganje ramenima i grimase lica, isturanje jezika, istezanje vrata, dok jednostavni vokalni tikovi uključuju kašljucanje, lajanje, šištanje, kihanje.

Složeni motorni tikovi uključuju udaranje samog sebe, skakanje, cupkanje, pucketanje prstima, pljuckanje, a složeni vokalni tikovi uključuju ponavljanje određenih riječi (eholalija) i ponekad upotrebu socijalno neprihvatljivih (često pogrdnih) riječ i (koprolalija), kao i ponavljanje vlastitih glasova ili riječi (palilalija) zviždanje, štucanje. Tik poremećaji su znatno češći kod dječaka nego kod djevojčica i uobičajena je obiteljska anamneza o tikovima.

Kako se prepoznaju tikovi?

Osnovne karakteristike koje razlikuju tikove od drugih motornih poremećaja su: iznenadna, brza, prolazna i ograničena priroda pokreta, zajedno sa nepostojanjem dokaza o neurološkoj podlozi poremećaja, njihovo ponavljanje (obično) nestajanje tijekom spavanja i lakoća kojom se mogu voljno reproducirati ili suzbiti.

Nedostatak ritmičnosti razlikuje tikove od stereotipičnih pokreta koje viđamo kod nekih slučajeva autizma ili mentalne retardacije. Manirirane motorne aktivnosti koje se zapažaju kod istih poremećaja sastoje se od složenijih i raznovrsnijih pokreta nego što su tikovi.

Opsesivno-kompulzivne aktivnosti ponekad su nalik na složene tikove,ali se razlikuju po tome što njihov oblik ovisi od same svrhe (kao što je dodirivanje nekog predmeta ili okretanje određeni broj puta), nego kod zahvaćenosti mišićnih grupa.

Kada se javljaju i koliko traju?

Tikovi se često javljaju kao izolirana pojava, ali je rijetkost da su udruženi sa raznim emocionalnim poremećajima. Kod djece je najčešći prolazni tik poremećaj koji se javlja od druge godine, a najčešći je unutar dobi od 4 ili 5 godine i ne traje dulje od 12 mjeseci. Tikovi se obično javljaju u obliku žmirkanja, pravljenja grimasa ili trzanja glavom. U nekim se slučajevima tikovi pojavljuju samo jednom dok se u drugim pojavljuju tijekom više mjeseci.

Oni mogu početi u djetinjstvu ili adolescenciji. Postoji prisustvo rekurentnih, nevoljkih, ponavljajućih, besciljnih motornih pokreta. Unutar postoji mogućnost voljne supresije ovih tikova. Različitost varijacija u intenzitetu simptoma tijekom tjedana ili mjeseci. Trajanje je najmanje jedan mjesec, ali ne dulje od godinu dana.

Važno je prepoznati tik pravovremeno

Za postavljanje same dijagnoze je najčešće dovoljan samo pregled djeteta uz opis ili video zapis tegoba od strane roditelja. Evaluacija kod psihologa kod djeteta se mogu otkriti pridruženi poremećaji poput hiperaktivnosti, opsesivno – kompulzivnih poremećaja i poteškoća učenja. Tikove je najvažnije razlikovati od drugih nevoljnih poremećaja kretanja (npr. korea, spazmi, miklonizmi, distonija, parcijalni epileptički napadaji i sl.) koji mogu ukazivati na neurološku bolest.

Tikovi ne ometaju razvoj djeteta i potrebno je provesti edukaciju roditelja i djece o prirodi tika. Iako su bezazleni mogu biti uznemirujući i dovoditi do socijalnih poteškoća. Medikamentozno liječenje se primjenjuje samo u slučajevima težih oblika ili pridruženih poremećaja. Nema dokaza da promjena u prehrani ili stilu života i aktivnostima doprinosi liječenju tika. Djelomični ili potpuni prestanak tika u većine djece nastupa odrastanjem.
Vrlo je važno istaknuti samo prepoznavanje mogućeg tika kod djeteta, te promptno reagiranje i savjetovanje sa stručnjakom.