Savjetnik za roditelje: kada odvesti dijete na prvi pregled kod logopeda?

Bilo da je riječ o nedovoljno razvijenom govoru, mucanju, teškoćama čitanja i pisanja ili pak teškoćama u izgovoru, roditelji i osobe s kojima je dijete u svakodnevnom kontaktu (učitelji, odgojitelji) često ne znaju kada potražiti stručnu pomoć logopeda.

Prema ljestvici razvoja govora, prva teškoća nastupa u obliku nedovoljno razvijenoga govora. Roditelji se često uznemire i traže odgovore na pitanje: „Zašto moje dijete ne govori?“. Kada primijete da se dijete, inače uredna razvoja, premalo, pogrešno ili teže verbalno izražava u odnosu na vršnjake, roditelji se nerijetko uspaničare.

Terapija od vrtićke dobi

Roditelji djece kod koje je dijagnosticiran nedovoljno razvijen govor, počnu vrlo rano primjećivati govorne sposobnosti svog djeteta, što se često pripisuje tvrdoglavosti, lijenosti ili genetskom naslijeđu. Kada dijete napuni tri godine i krene u vrtić, a roditelji dobiju priliku usporediti govor svog djeteta s govorom vršnjaka, postaju svjesni da im dijete ima pravi problem. Tada je najbolje zatražiti savjet logopeda.

Važno je čim prije krenuti sa savjetovanjem ili čak s direktnom terapijom jer je dijete često već u toj dobi dovoljno svjesno da se razlikuje od vršnjaka – sluša, ali ne razumije ili želi odgovoriti, ali mu je izgovor iskrivljen i nerazumljiv, pa se često događa da ga okolina ne razumije. A roditelji se toliko priviknu, da odgovarajući na upite počnu nesvjesno podržavati iskrivljen način govora. Upravo se zato vaše dijete može osjećati nesretno, ljuto, frustrirano, rjeđe priča, a u komunikaciji se počinje sve više oslanjati na geste.

Kako bi se što bolje stimulirala djetetova govorna komunikacija, važno je da, uz logopeda, u terapiji aktivno sudjeluju i roditelji, odgojitelji ili učitelji (nastavnici). Uloga roditelja neizmjerno je važna jer upravo oni s djetetom provode najviše vremena.

Razvoj govora u prvim mjesecima života

Već od prvih mjeseci treba pažljivo slušati svoje dijete jer nam je već u toj dobi u stanju priopćiti mnogo toga o sebi.

U glasovnoj igri dijete vrlo često dolazi i do naprednijih riječi kombinacijom slogova „ma-ma-ma“ ili „ta-ta-ta“, što roditelji često protumače kao „gle, rekao/la je mama/tata!“. Ta je prva riječ važna jer se često naziva i prva progovorena riječ, ali samo ako je sa značenjem.

Do osmog mjeseca dijete treba reagirati na glasovni poticaj, izgovarati nekoliko slogova, glasati se kada mu se govori, treba proći fazu vokalizacije i gukanja.

U dobi od 21 mjeseca treba govoriti barem osam riječi sa značenjem, oponašati zvuk koji čuje, imenovati i pokazivati jednu ili dvije slike te riječima tražiti jesti i piti.

Kada dijete postane sposobno izgovarati veći broj riječi s određenim značenjem, počinje shvaćati da se dvije riječi u govoru mogu povezivati tako da označavaju određeni smisao („mama/tata, daj!“, „tata/mama, vode!“…). Tako se dijete počinje služiti jednostavnom rečenicom koja u početku nije potpuna, ali je dovoljno jasna i za okolinu razumljiva.

Na što treba paziti

Tijekom prve dvije godine treba poticati dijete na izgovaranje samoglasnika i na kombinaciju suglasnika i samoglasnika u govoru (ma-ma, ta-ta, ba-ba, pa-pa…).

Djeci od druge do četvrte godine treba se obraćati s jasnim i jednostavnim rečenicama, ali i nadograđivati i proširivati ono što su rekla (Idemo baki. Da, idemo baki.). Važno je proširivati im postupno rječnik i dati im mogućnost da što više prepričavaju događaje toga ili protekloga dana. Tako i roditelji mogu utjecati na postupan razvoj govora svoga djeteta. Što se tiče izgovora, djeca u dobi između tri i tri i pol godine moraju ispravno izgovarati glasove p, b, t, d, k, g, m, n,j, f, v, h, l, a, e, i, o, u, dok se glasovi s, z, c, š, ž, č, ć, dž, đ, r, lj i nj mogu tolerirati najdulje do pete godine.

Ako kod djeteta primijetite neka druga odstupanja u govoru, kao što su mucanje ili brzopletost, treba što ranije intervenirati. Ako je dijete premalo za terapiju, barem ćete dobiti logopedski savjet kako se postaviti i reagirati. Mnogi roditelji često upozoravaju dijete: „Ne mucaj!“, „Kako to govoriš?“, što je potpuno neispravno. Već se u dobi od tri godine može potražiti pomoć logopeda koji će procijeniti je li dijete spremno za terapiju ili je potrebno samo savjetovati roditelje.

Ako vaše dijete do polaska u školu nema govornih teškoća, ali odgojiteljice u vrtiću primijete da pogrešno drži olovku ili da ne može povezati skupinu glasova u riječ i isto tako rastaviti riječ na glasove (npr. umjesto T-A-T-A kaže TANJUR, umjesto M-A-M-A kaže MASKA), potrebno je što prije reagirati i uključiti dijete u terapiju. Jer iz takvih teškoća proizlaze teškoće u čitanju i pisanju te disleksija i disgrafija. Tada se počinje raditi na glasovno-slogovnoj terapiji kao predvježbama vještine čitanja i pisanja.

Važno je u predškolca provjeriti orijentaciju u prostoru

Dijete počinje percipirati inicijalni i finalni glas u riječi, nakon toga osvješćuje glasove unutar same riječi i, naposljetku, počinje povezivati glasove u slogove te slogove u riječi. Vrlo je važno u predškolca provjeriti orijentaciju u prostoru, odnose lijevo-desno u odnosu na sebe i druge, vidjeti postoji li jezična slabost u govoru, odnosno čuti dijete kako se izražava i koliki mu je vokabular. Dijete u toj dobi treba naučiti da je pisana riječ znak za izgovorenu i da ima isto značenje, a treba razumjeti i pisanu poruku.

Ako dijete s teškoćama krene u prvi razred, one s vremenom postaju sve vidljivije. Naime, u početku, kada počinje usvajati vještinu čitanja, najčešće nastaju smetnje zbog nedovoljno učvršćene veze slovo-glas, prisutne su teškoće u glasovnoj analizi i sintezi, a i u nedovoljno razvijenoj vizualno-motornoj percepciji.

Za početak samo savjet, a možda i terapija

U slučaju da su potrebne govorne vježbe, pravodobnim otkrivanjem uzroka i uključivanjem djeteta u terapiju mogu se ukloniti teškoće i spriječiti razvijanje djetetove svijesti o poremećaju te eventualne neugode koje bi moglo doživjeti u okolini, vrtiću ili školi.

Prije početka terapije vrlo je važno otkriti zbog čega govor vašeg djeteta odstupa od govora vršnjaka. Već se pri prvom susretu procjenjuje njegov govor i zaključuje je li u skladu s dobi. Ako se primijete odstupanja, provjerava se koliko i u kojoj mjeri odstupaju od normi. Iz razgovora s roditeljem dobije se uvid o uvjetima u kojima se je govor razvijao ili se još razvija.

Za čim bolju terapijsku orijentaciju, često su potrebna dodatna ispitivanja, kao što su ispitivanje sluha kod otorinolaringologa, psihološko ispitivanje i neurološki pregled.

Ako vam se čini da ste u ovom članku prepoznali probleme koji muče vaše dijete, obratite se stručnjaku logopedu. Možda mu govorna terapija još nije potrebna, ali barem ćete dobiti korisne savjete kako možete sami pomoći djetetu.