Razvoj govora kod djece s oštećenjem sluha

Mnogi se pitaju mogu li djeca s oštećenjem sluha razviti govor iako im je sluh slabiji? Naravno da mogu, no kad govorimo o govoru, zapravo govorimo o komunikaciji koju se potiče da bude dvosmjerna.

Zato krenimo pisati o komunikaciji i svemu što ona uključuje kako bi govor bio što razumljiviji, kvalitetniji i bogatiji, a djeca zadovoljnija i spremnija čim više se truditi da uče i komuniciraju sa svojom okolinom.

O komunikaciji i utjecaju oštećenja sluha

Komunikacija uključuje aktivnost središnjeg živčanog sustava, izvršnih govornih organa i osjetila. Sam govor je sredstvo komunikacije složenog i specifično organiziranog oblika svjesne djelatnosti. U njemu sudjeluje, s jedne strane, osoba koja formulira verbalni iskaz, a s druge je osoba koja ga prima, percipira.

Osjetila primatelja poruka moraju biti intaktna, a sugovornici se moraju razumjeti. Budući da je osjet sluha važan u primanju i odašiljanju govora, kod djece s oštećenim sluhom možemo očekivati (ovisno o stupnju, vremenu nastanka i vrsti oštećenja sluha) probleme u primanju, kao i odašiljanju govora, odnosno okolini vrlo nerazumljiv govor.

Vrlo veliku važnost za razvoj govora imaju:

• vrijeme kada je nastalo oštećenje sluha,
• stupanj oštećenja,
• vrsta oštećenja sluha, kao i
• socijalna okolina u kojoj je dijete odrastalo.

Djeca koja su rođena gluha i djeca koja su kasnije oglušila

Djeca koja su rođena gluha i djeca koja su kasnije oglušila dvije su različite populacije.

Prelingvalno gluha djeca (rođena gluha) nemaju nikakve predodžbe o zvuku i govoru, jer ne mogu oformiti auditivnu spoznaju. Njihov glavni osjetni prijam govora je vizualni kanal koji ima ograničen domet kada se radi o primanju govora i njegovu usvajanju. Vizualno doživljavanje govora specifično se mentalno obrađuje i tumači zato što nije sadržajno sukladno doživljajima djece koja čuju ili djece koja su imala intaktan sluh do razdoblja kada se je govor već razvio.

Ako je gubitak sluha nastao nakon što se govor razvio, on se jedno vrijeme zadržava, ali zbog slabljenja njegove kontrole propada i postaje sve nejasniji. Govor takve djece treba podržavati rehabilitacijom preostalih mogućnosti slušanja uz pomoć slušnih aparata i polisenzornom stimulacijom.

Djeca koja su kasnije oglušila zadržavaju u svojem sjećanju predodžbe govornog zvuka. Zato je za razvoj govora važan svaki mjesec tijekom kojeg je dijete imalo intaktan sluh. Bitno je naglasiti da je važno ono vrijeme u prelingvističkoj fazi kada dijete nije slušalo govor kao govor, već je čulo zvukove koji su ga okruživali i zvukove koje je samo proizvodilo. Svojim glasanjem je dijete u tom razdoblju počelo uspostavljati veze između zvuka i pokreta govornih organa. Zapravo, ono je počelo stvarati temelj za izgradnju govora koji će u potonjoj rehabilitaciji slušanja i govora imati veliku vrijednost jer se predodžbe zvuka iz tog razdoblja, podržane rehabilitacijom, teško brišu.

Važne značajke govora djece s oštećenim sluhom

U razdoblju razvoja govora, gluha i nagluha djeca bila su sasvim ili djelomično onemogućena stvarati putem sluha fond slušnih slika, pa su predodžbe akustičkih simbola predmeta iz njihove okoline nepotpune ili uopće nisu stvorene. Govorna ekspresija takve djece ili nije razvijena ili je djelomično razvijena i popraćena je nizom nedostataka.

Ono što je zamjetno kod gluhe djece jest to da postoje problemi s intonacijom što se može očitovati monotonim glasom.

Budući da su stupanj oštećenja sluha, vrijeme njegova nastanka, vrsta oštećenja sluha i socijalni utjecaji različiti za svako pojedino dijete, za očekivati je da će govor i poremećaji govora u različite djece biti različiti.

• Blago nagluha djeca imaju slične artikulacijske poteškoće kao i djeca koja čuju, no u nekim elementima govora zaostaju dvije do tri godine.
• Gluha djeca najčešće nepravilno izgovaraju frikative i afrikate (S, Z, C, Š, Ž, Č, Ć, J, Đ, DŽ), a iz skupine  sonanata NJ, LJ i R. Većina tih glasova gluhoj djeci predstavlja teškoće pri njihovoj artikulaciji zato što imaju tzv. šumni spektar i nalaze se u višem frekvencijskom području, pa njihovo izgovaranje zahtjeva sinkronizirane pokrete jezika i ostalih govornih organa.
• U govoru djece koja imaju teži stupanj oštećenja sluha možemo uočiti sve vrste tipičnih distorzija koja su karakteristična i za djecu koja čuju, kao što su interdentalni sigmatizam, lateralni sigmatizam i nazalni sigmatizam, ali i druge vrste distorzija  koje su obilježene poremećajem trajanja glasa, poremećajem zvučnosti glasa i kombiniranim poremećajima.

Kod djece s oštećenim sluhom postoji djelomično ili potpuno obezvučenje glasova, nestandardno trajanje glasova, smanjena ili pojačana eksplozivnost glasova. U govoru često uočavamo nestandardno trajanje nekih glasova. Oni su produljeni ili skraćeni te govor postaje nejasan i nerazumljiv. Problem im je razlikovanje zvučnih i bezvučnih suglasnika te često zamjenjuju eksplozive s bezvučnim i slično.

U govoru djece s oštećenim sluhom najčešće su obezvučeni frikativi (Z, Ž), afrikati (Đ, DŽ), okluzivi (B, G, D), a kod prelingvalno gluhe djece i sonanti (V, R).

Važno je naglasiti da djeca s oštećenim sluhom imaju teškoća pri izgovoru samoglasnika, te razumljivije artikuliraju suglasnike nego samoglasnike.