Vi ili vaše dijete mucate? Saznajte sve o psihoterapijskom pristupu u terapiji mucanja

U praksi sam često susretala roditelje koji se pitaju zašto njihovo dijete muca, kao i odrasle osobe koje ne prepoznaju unutarnje blokade zbog kojih nastaju blokade u govoru, pa dolazi i do njihova povlačenja iz socijalnog okruženja, čime se osiromašuje kvaliteta života.

Logopedi se često oslanjaju na “background” (genetsku pozadinu) preko obiteljske anamneze, a transakcijski analitičari to povezuju sa “skriptom”. Tako možemo povezati transakcijsku analizu i logopediju, što uvelike može pomoći na planu samosvjesnosti i rada na sebi, no za to su potrebni određena spoznaja, znanje i zrelost.

Terapija mucanja može se raščlaniti na dvije komponente. Prva se sastoji od promjene ponašanja pri govoru, a druga je promjena psihodinamičkih značajki koje utječu na tijek terapije. Izraz “psihodinamički” u ovom se slučaju odnosi na osjećaje, stavove i osobine ličnosti koje često nepovoljno utječu na terapiju mucanja. Ti su utjecaji obično u obliku neodgovarajuće motivacije, otpornosti na terapijske promjene i kontrolne terapije. Zapravo, te “prepreke” nisu jedinstvene u terapiji mucanja te postoji jedna blokada – sram od terapijskog ostvarenja promjena.

O transakcijskoj analizi

Eric Berne je 1961. godine opisao transakcijsku analizu kao jedan od psihoterapijskih pravaca te nam dao opis sustava kroz tri ego stanja: roditelj, odrasli i dijete.

Ego stanje “odrasli” daje nam informacije o manjku emotivnih razmjena informacija. U ego stanju “roditelj” također postoje dva načina ekspresije – njegujući i podržavajući te kritički i kažnjavalački. Bern opisuje interakcije između ego stanja dviju osoba, odnosno transakcije koje u sebi sadrže socijalnu i psihološku komponentu.

Primjerice, osoba dođe kod terapeuta i kaže: “Imam problem i trebam vašu pomoć” (ego stanje “odrasli”). Na psihološkoj razini osoba može istodobno reći: “Nema nade za mene. Ništa što ćete mi reći ne može mi pomoći.” (ego stanje “dijete”). U toj igri koju Berne naziva “Da, ali…” terapeut više puta nudi osobi prijedloge, no ona ih svaki put odbija kao nemoguće ili neostvarive. Terapeut odustaje, a osoba napušta terapiju uvjerena da joj terapeut ne može pomoći.

Igre koje Berne opisuje služe jačanju odluke pojedinca. Steiner (1974.) takve životne odluke naziva “skriptima”. Tu se počinje razvijati veza između skriptnih odluka koje djeca donose o svome govoru – mucanju te kako one utječu na tijek terapije. S obzirom na to da mucanje počinje u najranijoj dobi, skriptna je odluka snažna i otporna na kasnije promjene. Skriptne su odluke najčešće donesene kao odgovor na roditeljske zabrane. William S. Rosenthal je u svojoj mini studiji opisao nekoliko slučajeva s porukama zabrane i njihovim odgovarajućim skriptnim odlukama. To uključuje izravnu zabranu kao što je “Nemoj biti fluentan (tečan)”, kao i odluke koje djeluju indirektno “Ne uspjeti” i “Ne misli”.

Primjer iz prakse

Prikazat ćemo slučaj mlade žene koja je sudjelovala u intenzivnoj terapiji tijekom osam tjedana.

Doživljavanje govora prije terapije: “Cijeli život mucam. Smiješno je da ne mucam samo onda kad govorim o sebi, ali to je ipak utjecalo da postanem sramežljiva. Ne želim se tako osjećati i želim da mucanje prestane. Nemate pojma kako se osjećam kad sam pod stresom i kad počnem mucati, to je teško slušati… Mucala sam u srednjoj školi i to se odrazilo na moj uspjeh i ocjene. Govor je bio loš kad sam govorila pred cijelim razredom, kad su me svi gledali….”

Doživljavanje govora poslije terapije: “Dobro, ja mucam. Idem na govornu terapiju već osam tjedana kako bih počela kontrolirati svoj govor. Prije terapije koristila sam se mnogim kamuflažama, poštapalicama da prikrijem mucanje. I sada mucam, ali pritom kontroliram pokrete glave i tijela te pogled. Pokušavam produljiti početni glas/slog u riječi te nakon toga nastavljam govor, ali bez grča i došla sam do stupnja da mogu puno lakše izgovoriti riječi. To je moja terapija. Sad ću vam ispričati nešto o svom mucanju. Cijeli svoj život mucam te je bilo najgore tijekom školovanja, a malo se smanjilo kad sam počela raditi. Tražila sam pomoć liječnika i hipnoterapeuta, ali to mi nije pomoglo. Samo sam bila još uvjerenija u to da nema pomoći.”

Izjave osobe su se snimale te postoji videozapis na kojem se jasno vide promijenjeni izrazi lica. Uočljivo je da je emotivna komponenta u izjavi prije terapije bila naglašenija, a da se poslije terapije smanjila. U prvoj izjavi je govor bio iz ego stanja “dijete”, što se promijenilo u drugoj izjavi, kada je govor bio iz ego stanja “odrasli”.

Snaga odluke i osobe

Dosad se još nije radilo na ovakvom modelu, odnosno na mijenjanju ego stanja u terapiji mucanja. Postupak je bio usmjeren na modifikaciju mucanja pristupom koji je potaknuo Van Riperov model. To pokazuje da su u mnogim slučajevima terapijske promjene povezane s promjenama u ego stanjima. No treba obratiti pažnju na funkcije svakog ego stanja ponaosob, kao i na pitanja osobi što želi dobiti terapijom mucanja jer će samo tako ona biti djelotvornija.

Iznimno je važna snaga osobe. Terapeut joj ne govori što da čini i ništa joj ne sugerira, osim: “Provjeri obje strane i vidi što je za tebe bolje!”, a upravo je to karika koja nedostaje u terapiji mucanja.