Mucanje ili brzopletost ili oboje? Naučite usporiti dijete
Mali „brzopletaši“ su najčešće vesela i brbljiva djeca, no zbog nerazumljivog govora i živahnog ponašanja se susreću s brojnim teškoćama u školi. Što učiniti?
Kao i mucanje, brzopletost je poremećaj fluentnosti (tečnosti u govoru), ali se ipak jedan od drugoga razlikuju u nekim segmentima.
Brzopletost uključuje povremene „blokade“ u govoru, koje mogu zapravo rezultirati iz neorganiziranog govora, što može značiti da se govori vrlo brzo ili da je dijete zapravo nesigurno u ono što želi reći. Kod mucanja dijete zna što želi reći, ali ne može to izgovoriti, pa tada nastaju „blokade“, prolongiranja u govoru i takozvani govorni negativizam, gdje dijete prestane govoriti.
Ne odgađajte posjet logopedu, teškoće s govorom treba rješavati na vrijeme
Mnogi brzopletost poistovjećuju s mucanjem jer je „tanka linija“ između simptoma mucanja i brzopletosti. Stoga su se mnogi brzopletaši opisivali kao djeca koja mucaju. No u praksi je opće poznato da često s brzopletošću ide i mucanje, kao i obrnuto.
Ako imamo dijete kojemu se nešto govori, a ono misli na nešto drugo, dijete neće razumjeti i to je situacija koja se događa. Ali ako uz to imamo odsustvo pažnje, dolazi do smetnji u razumijevanju te i ne obraćanje pažnje na formu, što se redovno odražava na govor.
Kako prepoznati brzopletost?
- vrlo često je to konfuzan i neorganiziran govor
- ograničena je svjesnost svoga govora
- povremeno je govor bolji (tečniji) kad se dijete upozori da malo uspori ili da više pazi na govor (da se kontrolira)
- „skraćivanje“ riječi i to onih dužih sa suglasničkim skupinama (npr. „parkiralište“ skrate u „pakirište“…)
- vrlo nerazumljiv govor
- obiteljska anamneza – netko u obitelji ili muca ili je brzopletaš
- poteškoće u učenju koje nisu rezultat smanjene inteligencije ili dijagnosticirane disleksije ili disgrafije
- rukopis je često neuredan
- smanjena pažnja, koncentracija i vrlo često hiperaktivnost
- poteškoće s auditivnom percepcijom (teškoća sa zahvaćanjem glasova)
Dakle, poremećena je osnova govora, odnosno sve što predstavlja veće cjeline, organizaciju (Golubović, S.): disanje, intonacija, glas, ritmičnost pa i akcenti, gramatika. No, poremećeno je i ono što bismo uvjetno mogli nazvati detaljima govora, a to su leksik i izgovor glasova.
Brzopletaš često ima vrlo siromašan rječnik bez obzira na godine koje je proveo u školi. Ne razumije i ne upotrebljava rjeđe i biranije riječi, a posebno ne one koje se obično nauče čitanjem. Kod onih fonetski kompliciranijih i rjeđih može imati problema, jer se ne sjeća točno njihove glasovne i slogovne strukture. Izmišlja nove riječi, starima daje krivi ili izmijenjeni smisao. Kad se ne može sjetiti riječi ili je ne zna, brzopletaš se ponekad služi verbalnim opisima ili gestama. Isto tako puno koristi poštapalice i uzvike.
Prave teškoće počinju u školi
U doba polaska u školu, roditelji i nastavnici obično počnu primjećivati govorne nedostatke djeteta s brzopletošću i posljedično zaostajanje u svladavanju tehnike čitanja i pisanja. Počinju prigovarati i kažnjavati dijete. Kako je jedan od najviše uočljivih simptoma brzopletosti u govoru zastajkivanje i ponavljanje, mali se brzopletaš nerijetko proglašava i mucavcem.
Ako govorimo o brzopletašu u dječjoj dobi, to je obično neuredno i nemirno, ali simpatično, vedro i otvoreno dijete. Vrlo teško ili nikako prihvaća norme okoline. Ponaša se prirodno, ne poštujući pravila koja su u biti prisile. Jede kad je gladno, spava kad mu se spava, zaboravlja se oprati, obući uobičajene dijelove odjeće. Vrlo se teško ne uklapa među djecu jer mu svaka igra brzo dosadi, pa se može asocijalno ponašati. Obično mu je govor neprihvatljiv te postaje objekt poruge. Neuredno jede, diže se od stola, ne sluša što mu se govori. U školi su to djeca koja brbljaju, dižu se od klupe, šeću razredom izazivajući opći smijeh. No ona to ne čine zato što su zločesta ili nepristojna, nego jednostavno zaboravljaju gdje su i kako se trebaju ponašati.
Poteškoće u izgovaranju
Kod sindroma brzopletosti vrlo često možemo naići i na poteškoće u izgovaranju (dislalija), jer zapravo brzopletaš površno sluša te mu je i pažnja fluktuirajuća (raspršena). Površno slušanje se odnosi na slušanje drugih, ali i na slušanje samog sebe te i na kontrolu samog govora. To je posebno važno za doba učenja govora, kada je slušna samokontrola primarna kontrola govora. Najčešće je u ovom slučaju riječ o leksičkim dislalijama, o sigmatizmu i rotacizmu. Ali artikulacija može biti i općenito oštećena, i to zbog površnosti. Izgovor je takav da su glasovi jedva prepoznatljivi te se doima kao da se jednostavno preko nekih „klizne“.
Ako povežemo takav način artikulacije s neodgovarajućim govornim disanjem, poremećajem ritma i tempa, siromašnom upotrebom gramatike, siromašnim rječnikom, monotonijom ili krivom intonacijom, a i na kraju dođe zamuckivanje, dobivamo pravu sliku brzopletaša. Što je najzanimljivije, sve to pravom brzopletašu ne smeta, dapače. Vrlo je veseo, rado govori te nema nikakvih kompleksa jer nije svjestan svoga govora.
Savjeti roditeljima
- dijete treba stalno upozoravati da najprije smisli što će reći, da rečenicu izgovori u sebi, pa tek onda naglas
- češće treba mijenjati aktivnost djeteta i davati mu nove, njemu prihvatljive zadatke
- s obzirom na to da im je sposobnost pamćenja siromašnija, treba prakticirati pričanje i prepričavanje priče u koju treba uključiti i čim više detalja
Logoped savjetuje: Djeci čiji govor ni roditelji ne razumiju može se pomoći
Apraksija je poremećaj govora kada dijete priča čudno, ima neki svoj jezik, poseban govor. Prepoznajete li svog mališana u...
SAZNAJTE VIŠE- između rečenica treba praviti veće pauze kako bi dijete imalo dovoljno vremena formulirati novu misao
- pjevanje kao i recitiranje pridonose usporavanju govora i izgradnji ritma i melodije koji takvom djetetu nedostaju
- treba se usredotočiti na samo osvješćivanje jer su mnogi brzopletaši nesvjesni svog brzog govora
- nije dovoljno govoriti samo „uspori“, već ih treba pokušati usporiti metodom lupkanja po slogovima