Disfazija: jedan od najčešćih jezičnih poremećaja u ranom djetinjstvu

Dijete navršava tri godine i ne govori? Postavlja se pitanje razumije li dijete što ga se pita, roditelji su zbunjeni; radi li se o sluhu kod djeteta, hoće li se govor ikada razviti, zašto dijete ne odgovara adekvatno na zahtjeve koje mu damo? Sve su to pitanja koja si roditelji postavljaju. Uobičajeno im je prva osoba kojoj će se obratiti pedijatar, koji slijedom svega navedenog upućuje dijete logopedu na inicijalni pregled koji uključuje procjenu statusa govorno-jezičnog razvoja te savjetovanje i iniciranje pregleda kod liječnika (dječji otorinolaringolog-audiolog, neuropedijatar), a po potrebi i psihologa.

No da objasnimo bolje simptomatologiju razvojne disfazije i uzroke, kao i terapiju.

Što je to razvojna disfazija?

Razvojna disfazija ili specifični jezični poremećaj je poremećaj u razvoju jezika koji nije uzrokovan oštećenjem sluha, sniženim intelektualnim sposobnostima, oštećenjima mozga, emocionalnim poremećajima ili teškom socijalnom deprivacijom .

Prvi znak dječje disfazije je nemogućnost razvoja govora i jezika, što znači da dijete ne govori. Teškoće su većinom vezane uz ekspresiju govora, a kod neke djece postoji teškoća razumijevanja govora i jezika pa je tu riječ o teškoćama u receptivnom dijelu govora i jezika.

Sam uzrok razvojne disfazije bi bilo kasnije sazrijevanje centralnog živčanog sustava koje uzrokuje teškoće u govornoj percepciji i auditivnom procesuiranju što onemogućava razvoj govora i jezika. Smatra se jednim od najčešćih jezičnih poremećaja u ranom djetinjstvu te podaci pokazuju da se razvojna disfazija javlja kod oko 7% djece.

Simptomi

Naznake prepoznavanja simptomatologije razvojne disfazije vezane uz teškoće ekspresije govora i jezika uključuju:

• izrazito kašnjenje faze brbljanja i glasanja
• izostanak pojave prve riječi sa značenjem do oko 18 mjeseci
• izostanak formiranja rečenice u dobi od 2 i pol godine
• teže usvajanje novih riječi, odsustvo povećanja vokabulara
• teškoće u kratkoročnom pamćenju
• izrazito nerazumljiv govor, što znači izrazito loša artikulacija većine glasova
• izostavljanje dijelova unutar same riječi s mogućnošću zamjene slogova unutar riječi
• pogrešna upotreba gramatičkih oblika roda, broja i padeža riječi – agramatizmi
• teškoće u razumijevanju i usvajanju prostornih odnosa

Kako dijete ima teškoće s komunikacijom, bilo ekspresivnom ili receptivnom, kreće potreba za neverbalnim porukama kao što su osmijeh, geste te razni facijalni izrazi, unutarnjeg jezika, kao i sposobnost socijalnog komuniciranja bez riječi. Iako dijete ne govori, ono ipak komunicira kompenzirajući nedostatak govora upotrebom gesti, mimike ili neverbalne vokalizacije.

Naznake prepoznavanja simptomatologije razvojne disfazija vezane uz teškoće recepcije govora i jezika uključuju:

• dijete se ne odaziva na svoje ime u dobi od godinu dana
• nemogućnost imenovanja jednostavnih predmeta, životinja u dobi od oko 18 mjeseci
• teškoća da u dobi od dvije godine izvrši jednostavan nalog
• izrazito kašnjenje u razvoju ekspresivnog govora
• teškoća u razumijevanju gramatičkih struktura u rečenici
• izrazita odstupanja u socijalnom razvoju koje se javlja kao posljedica nerazumijevanja govora okoline
• pojava socio-emocionalnih poremećaja i poremećaja ponašanja

Postavljanje dijagnoze

S obzirom na sve navedeno i opisano, dijagnostiku razvojne disfazije provodi logoped koji, ako je potrebno, šalje dalje dijete na obrade sluha kod dječjeg otorinolaringologa-audiologa, na EEG kod neuropedijatra i na psihološku obradu.

Pri obradi se uzimaju anamnestički podatci od roditelja ili osoba koje su došle u pratnji s djetetom, kako bi se dobile pravovaljane informacije o psihomotornom razvoju djeteta te ostalim podacima koji su važni za odgovarajuće dijagnosticiranje te postavljanje dijagnoze kod djeteta.

Da bi se postavila dijagnoza razvojne disfazije, jezične sposobnosti djeteta trebaju odstupati dvije standardne devijacije ispod prosjeka, a neverbalne sposobnosti do jedne standardne devijacije u odnosu na prosjek. Zato je izrazito važno koristiti standardizirane mjerne instrumente.

Liječenje

Terapijski pristup obuhvaća:

• stimuliranje govorno-jezične komunikacije, bilo ekspresivnog ili receptivnog dijela komunikacije da se razvije pravilna upotreba riječi
• savjetovanje roditelja vezano uz rad kod kuće te koliko je izrazito važan rad od kod kuće zbog kontinuiranog rada s djetetom te većeg napretka
• rad na formiranju prve rečenice kao potpunog verbalnog iskaza od dvije riječi te da je artikulacijski i prozodijski pravilno, leksičko-semantički te gramatički ispravno