Sudeckova bolest, kako nastaje i kako se liječi

Sudeckova bolest (Sudeckova distrofija, algodistrofija) je upalna bolest vezivnoga tkiva i odnosi se na jednu od najčešćih komplikacija koja može nastati nakon prijeloma ili nakon ozljede, operacije, srčanog ili moždanog udara, a jačina boli nije u skladu s početnom ozljedom.

Kliničku sliku ovog, još uvijek nedovoljno razjašnjenog sindroma, prvi je opisao kirurg, dr. Paul Sudeck, 1902. godine. Riječ je o lošem procesu lokalnog cijeljenja, karakteriziranog slabošću mišića i atrofijom mekih tkiva i kosti što se očituje kao smanjenje kvalitete stanice što je posljedica neishranjenosti stanice. Sindrom se javlja najčešće na šaci ili stopalu nakon neke prethodne traume ruke ili noge, od bezazlenih kao što su udarac, kontuzija mekih tkiva, distenzija (istegnuća ligamenata), distorzija (uganuća zgloba), pa do kompliciranih prijeloma. Intenzitet traume nije proporcionalan intenzitetu izraženosti Sudeckove bolesti, pa tako benigna ozljeda može uzrokovati teške promjene u Sudeckovoj bolesti.

Nejasni uzroci i dugotrajno liječenje

Sudeckova bolest je čest problem u fizijatrijskoj ambulanti i fizikalnim terapijama, a vrlo se dugo i relativno neuspješno liječi. Najvažnije je prepoznati Sudeckovu bolest u ranoj kliničkoj fazi i odmah započeti s liječenjem. Smatra se da u nastajanju kliničke slike može sudjelovati velik niz različitih faktora.

Fizioterapeuti će naglasiti poremećaj lokalne cirkulacije zbog kompresije sadrenog zavoja (gipsa) i neaktivnosti, dok se dijagnostički dokazuje kao poremećaj živčanog i endokrinog sustava (sustav žlijezda s unutarnjim izlučivanjem). Kao posljedica je vidljiva upala sa simptomima otekline, zategnute, sjajne kože, povišene topline i smanjene pokretljivosti zglobnih područja.

Kao čest uzrok algodistrofije spominje se stres. U većini slučajeva vjeruje se da bolni podražaji iz ozlijeđenog dijela tijela podražuju centralni živčani sustav što vraća jači bolni signal na traumatiziranom dijelu tijela kroz periferni živčani sustav (hiperalgezija). Tijelo uključuje zaštitne mehanizme, ali se javlja patološki odgovor na ozlijeđenom mjestu na pretjerano trajanje i čuvanje upale ozlijeđenog dijela tijela. Normalno je da se, nakon traume, šaka ili stopalo stave u mirovanje, ali pretjerana zaštita i neupotrebljavanje pogoduju nastanku ovog sindroma. Tako neiskorištenost, kao i u slučaju zdravog tijela, izaziva smanjen protok krvi, oteklinu i gubitak mišićne mase, a kasnije i ograničenje opsega pokreta, odnosno ukočenost.

Zanimljivo je spomenuti da djeca do pete godine života ne mogu dobiti Sudeckovu bolest, a vrlo rijetko se javlja prije 10. godine. Algodistrofija može zahvatiti bilo koga, no ipak je mnogo češća kod žena i općenito u srednjoj životnoj dobi. Prosječna dob oboljelih osoba je oko 40 godina, odnosno između 37 do 50 godina starosti, dok je rijetkost u starijih osoba.

Tri stadija Sudeckova sindroma i liječenje

Liječenje Sudeckova sindroma ovisi o stadiju u kojem se bolest nalazi. Važno je liječenje započeti što ranije. Prvo i osnovno je nakon traume doista mirovati preporučeno vrijeme, provesti optimalnu imobilizaciju, a nakon prijeloma optimalnu repoziciju ulomaka. Potrebno je i spriječiti bol te nestabilnost na mjestu prijeloma.

Najbolje liječenje Sudeckove bolesti je prevencija optimalnim liječenjem, ali nije moguće uvijek izbjeći razvoj Sudeckove bolesti usprkos optimalnom liječenju.

1. stadij – Stadij upale

Ovaj karakterizira u prvom redu bol, uglavnom duljeg trajanja, koja se javlja ne samo pri opterećenju i pokretu, već i u mirovanju. Promjene na koži: otečena, nategnuta, sjajna i topla, crvena boja. Bolesnik ima osjećaj žarenja na bolnom mjestu, temperatura jednog dijela tijela je veća za 1,1°C od simetričnog mu dijela tijela druge strane.  Površinske vene su vrlo vidljive. Pojačano se znoji, a gibljivost zglobova je smanjena. Laboratorijski nalazi ne pokazuju tipičnih promjena, a obično nema ni otekline limfnih čvorova. Radiološki nalaz pokazuje znakove osteoporoze – razgradnje, prije svega na malim kostima. Prvi stadij bolesti traje od jedan do tri mjeseca. Spontano ili nakon određenih terapijskih postupaka dolazi do oporavka ili bolest prelazi u drugi stadij.

Liječenje: Imobilizacija u povoljnom položaju ekstremiteta, u dobro postavljenoj sadrenoj longeti smatra se prvom i najvažnijom mjerom. Primjena protuupalnih lijekova i analgetika smirit će upalu i bol. Od fizikalnih procedura u ovoj fazi dolaze u obzir ultrazvučna terapija, magnetoterapija,  interferentne struje te krioterapija (lokalna masaža ledom) i ručna limfna drenaža. Najučinkovitija terapija je tretman mikrocirkulacije BEMER aparatom koji se aplicira preko gipsa i potiče kvalitetnu cirkulaciju, a time i resorpciju edema – otekline koja je posljedica upale.

2. stadij – Stadij distrofije

Karakterizira ga i dalje prisutnost boli koja je i manja, ali se javljaju početne kontrakture zglobova s atrofijom (slabljenjem) muskulature. Oteklina mekih tkiva se smanjuje, lokalna povišena toplina pretvara se u hladnoću, a koža je plavičasta; postaje blijeda, tanka i hladna. Radiološki se nalazi difuzna mrljasta osteoporoza.

Liječenje: Strogo mirovanje je indicirano samo kod jakih boli i povećanja oteklina. U ovom stadiju ne treba očekivati rezultate od medikamentozne terapije. Počinje se s laganim vježbama istezanja – pozicioniranje do granice boli čemu prethodi krioterapija, a može se koristiti i hidroterapija. Ponekad se aplicira i ultrazvučna terapija. Naglasak je na održavanju i korekciji posture i BEMER tretmanu mikrocirkulacije.

3. stadij – Stadij atrofije

U ovom stadiju smanjen je otok, a koža je blijeda i hladna zbog nedostatka cirkulacije. Mišići su atrofični, vrlo tanki, a funkcija ozlijeđenog uda – šake ili stopala – bitno je narušena, sve do neupotrebljivosti. U toj fazi bolesti boli nisu uvijek prisutne te nema oteklina. Gube se funkcija, pokret i snaga zahvaćenog zgloba te nastaju trajne promjene. Radiološki se nalazi izražena mrljasta osteoporoza zahvaćenog dijela skeleta, a zglobne pukotine mogu biti sužene jer je upalni proces ostavio trajne posljedice.

Liječenje: U ovom stadiju nastojimo popraviti funkciju oštećenog ekstremiteta, iako često s minimalnim rezultatom. Primjenjuje se fizikalna terapija u vidu izmjeničnih kupki, iontoforeza, masaža i funkcionalna terapija, a kontinuirano i BEMER terapija mikrocirkulacije.

Što još moramo znati

Nažalost, nemamo veliki izbor medikamentozne terapije, odnosno lijekova. Svakako se preporučuje prekinuti pušenje i neumjerenu konzumaciju alkohola koji bi mogli dodatno ugroziti već ionako poremećenu cirkulaciju.

Od lijekova se preporučuje uzimanje multivitaminskih preparata i kalcija, Andola i nekih perifernih vazodilatatora, za što ne postoje znanstveno potvrđeni podaci o djelotvornosti. Važno je provesti izdašnu analgeziju, jer je put prijenosa boli važan čimbenik u nastanku Sudeckove bolesti. U fizioterapiji na raspolaganju nam je i dinamička neuromodulacija (DNM) kao terapijska opcija od prvog dana sindroma jer djeluje na transfer kronične boli nemijeliziranim C vlaknima.

Zaključimo da fizikalna terapija kod Sudeckove bolesti ima ogromnu i neizostavnu ulogu. U najranijoj fazi bolesti preporučuje se imobilizacija, ali kako Sudeckova bolest nastaje nakon trauma koje se uglavnom liječe imobilizacijom ozlijeđenog ekstremiteta, bolest obično otkrivamo nakon skidanja imobilizacije.

Uz navedene elektroprocedure, provođenje kineziterapije aktivnim i aktivno-potpomognutim vježbama do granice boli (opseg pokreta, snaženje) je baza rehabilitacije jer je funkcionalni pokret nužnost.  Zahvaćeni zglob treba obavezno rasteretiti ortozom, a ako su u pitanju koljeno ili stopalo neophodno je u hodu koristiti jednu ili dvije štake (ovisno o općem stanju bolesnika).

Liječenje traje nekoliko mjeseci do godinu dana ali, nažalost, kod nekih bolesti završi trećim neizlječivim stadijem s trajnim promjenama funkcije zgloba. Da se to ne bi dogodilo, nužno je što prije i aktivno provoditi fizioterapijske opcije s ciljem poboljšanja opsega pokreta i vraćanja funkcije, ne samo zahvaćenog područja, već poboljšanjem posture i cijelog tijela.