Osnovno što treba znati o liječenju epilepsije i antiepilepticima

Liječenje oboljelih od epilepsije, najčešćeg neurološkog poremećaja, vrlo je kompleksno i zahtijeva interdisciplinarni pristup. Prema preporukama ILAE (International League Against Epilepsy) u timu, uz neuropedijatre i neurologe – epileptologe koji imaju dominantnu ulogu, sudjeluju psihijatri, psiholozi, liječnici obiteljske medicine, školske medicine, neuroradiolozi, specijalisti nuklearne medicine, neurokirurzi, neuropatolozi, anesteziolozi, biomedicinski inženjeri, socijalni radnici, defektolozi, logopedi te, po potrebi i ginekolozi.

Liječenje bolesnika s epilepsijom dostiglo je najvišu točku u smislu individualnog pristupa svakom bolesniku, s posebnom pažnjom na kognitivne (spoznajne) funkcije, a sve u cilju poboljšanja kvalitete života.

Uspješnost liječenja

Imajući u vidu da epileptički napadaji oštećuju mozak, od velikog je značaja liječiti bolest od njezinog početka. U napadaju, osim toga, može doći i do ozljede prilikom pada, ozljeda pri sudjelovanju u prometu, do utapanja, i slično.   

Liječenje se sastoji od primjene odgovarajućih lijekova s pomoću kojih se u oko 65 – 75% bolesnika postiže zadovoljavajuća kontrola epileptičkih ataka te takvi bolesnici imaju zadovoljavajuću kvalitetu života. Pritom je vrlo bitno naglasiti da uspjeh najčešće izostaje ako se lijekovi ne uzimaju redovito. Oko 25 – 35% bolesnika i dalje nastavlja imati epileptičke napade, usprkos redovitom uzimanju terapije. Ti, tzv. farmakorezistentni bolesnici, kandidati su za neurokirurško liječenje koje se također posljednjih godina značajno usavršilo i pokazuje veliki postotak uspješnosti.    

Vrsta liječenja ovisi o tipu napadaja i o rezultatu dijagnostičke obrade. Potrebne su redovite neurološke kontrole uz EEG snimanje, jer se nerijetko događa da se nakon određenog vremena mora promijeniti doza lijeka ili sam lijek.

Što treba znati o antiepilepticima

Prvenstveno treba naglasiti da je ispravna dijagnoza vrste epileptičkog napadaja nužan preduvjet terapijske uspješnosti antiepileptika. Uzevši u obzir godinu kad su se pojavili u uporabi možemo ih podijeliti na antiepileptike „starije“ i „novije“ generacije.

Antiepileptici „starije“ generacije nemaju toliko širok spektar djelovanja s obzirom na tip epilepsije, efikasnost im je dosta dobra, no većinom ograničena pojavom nuspojava i interakcija povećanjem doze lijeka te većom incidencijom kongenitalnih malformacija.

Antiepileptici „novije“ generacije odlikuju se boljim farmakokinetskim i farmakodinamskim osobinama (osobinama povezanim s njihovom razgradnjom, apsorpcijom i izlučivanjem iz organizma), imaju manje nuspojava i manje interakcija. No neki imaju manju efikasnost kod novih tipova parcijalnih epilepsija ako se primjenjuju u monoterapiji (terapiji jednim lijekom).

Četiri generacije antiepileptika u Europi i Hrvatskoj

Na hrvatskom tržištu dostupni su gotovo svi antiepileptici koji se primjenjuju u Europi i u svijetu, a mogu se podijeliti u četiri generacije:

• I generacija (najstariji): fenobarbiton (PB, Phenobarbiton) i metilfenobarbiton (MPB, Phemiton) – primjena od 1912. g., te primidon (PRM, Primidon) – primjena od 1950. g.
• II generacija: karbamazepin (CBZ, Tegretol), fenitoin (PHT, Difetoin) i sultiam (SUL, Ospolot).
• III generacija: etosuksimid (ESC, Asamid) i valproati (VPA, Depakine chrono).
• IV generacija (najnoviji lijekovi s farmakodinamskim karakteristikama koje omogućuju monoterapiju ili dodatnu terapiju s jednakom učinkovitošću): lamotrigin (LTG, Arvind, Danoptin, Lamal, Lameptil, Lamictal), topiramat (TPM, Epiramat, Tiramat, Topamax), gabapentin (GBP, Katena, Neurontin), vigabatrin (VGB, Sabril), levetiracetam (LEV, Keppra), okskarbazepin (OXC, Trileptal), tiagabin (TGB, Gabitril), zonisamid (ZNS, Zonegran), pregabalin (PGB, Lyrica), lakozamid (LCS, Vimpat), rufinamid (RFN, Inovelon), eslikarbazepin acetat (ESL), retigabin (RTG, Trobalt)..

Kao dodatna (adjuvantna) terapija koriste se benzodiazepini: klobazam (D4, Frisium) i klonazepam (CNZ, Rivotril).    

Početak liječenja epilepsije

Epilepsiju je potrebno započeti liječiti što ranije, tj. nakon postavljanja ispravne dijagnoze, zbog preveniranja potencijalnih ozljeda, pojave poremećaja intelektualnog ili psihičkog stanja i drugog.

Obično se započinje terapija s lijekovima nakon drugog neprovociranog epileptičkog napadaja, odnosno i nakon prvog napadaja ako postoje određene patološke promjene u EEG-u, na nalazu CT-a ili MR-a mozga te kod određenih kliničkih fenotipova epileptičkih napadaja.

Tendencija je da se epilepsija liječi jednim lijekom, a u iznimnim će se slučajevima koristiti kombinacija dva ili više antiepileptika. Liječenje treba općenito započeti s nižim dozama lijeka i postupno ih povisivati do postizanja terapijskog učinka.

Prije početka liječenja treba izmjeriti bubrežnu i jetrenu funkciju, odrediti kompletnu krvnu sliku te koncentraciju proteina u plazmi, što se osobito odnosi na stariju dobnu populaciju. Koncentracije antiepileptičkih lijekova u krvi trebaju se pratiti u pravilnim intervalima, pogotovo u početku liječenja. Ako antiepileptik uz najvišu dopuštenu dozu ne kupira epileptičke napadaje, treba ga promijeniti.

Drugi se antiepileptik primjenjuje postupno, a kada se postigne željena plazmatska razina lijeka, prvi se izostavlja kroz dva tjedna postupnim smanjivanjem doze, radi preveniranja pojave epileptičkih napadaja ili epileptičkog statusa (ovo posebno vrijedi za barbiturate).

U liječenju je potrebno individualno pristupiti svakom bolesniku ovisno o dobi, spolu i vrsti epilepsije, a sve u svrhu poboljšanja kvalitete života.

Predviđanje napadaja

Većina oboljelih od epilepsije može predvidjeti epileptički napadaj prema nekim specifičnim znakovima i vlastitom predosjećaju – auri. Aura može biti čitav niz diskretnih simptoma koji prethode samom napadaju (neobičan miris, okus, neobični zvukovi, mučnina s povraćanjem, trnjenje ruku, lupanje srca, nevoljni pokreti i sl.).     

Povećani rizik za pojavu epileptičkih napadaja javlja se u slučaju premalo sna, uživanja alkohola ili opojnih droga, stresnih situacija i drugog. Zato je važno dovoljno spavati, izbjegavati stres, opuštati se uz odgovarajuću glazbu, šetnje, vježbe disanja i primjerene slobodne aktivnosti.

Uzimanje antiepileptika ne smije se prekidati bez suglasnosti neurologa niti ako se napadaji ne javljaju.

Brojne korisne savjete o epilepsiji i životu s epilepsijom doznajte u brošuri za pacijente koju možete preuzeti na ovoj poveznici.