Mala povijest kineziološke trake: Kako je došlo do otkrića kinesiotapinga

Malo je onih, posebice među sportašima, koji o kinesiotapingu nisu čuli ništa. Riječ je o terapijskoj metodi kod koje se primjenom trake pod određenim nategom poboljšava cirkulacija tog područja, pa tako i smanjuje bol. Količina natega trake i vrsta aplikacije određuje rezultat: smanjenje napetosti mišića, povećanje njihovog tonusa, uklanjanje edema, stabilizacija zgloba i drugo.

Može se koristiti i odmah nakon operativnih zahvata s ciljem smanjenja boli, oteklina i poboljšanja cirkulacije. Za razliku od svih ostalih tehnika i metoda u fizioterapiji, kinesiotaping metoda omogućava neprekidni tretman kroz tri do pet dana, koliko se traka nosi. Metoda je pogodna kod akutnih, subakutnih i kroničnih stanja.

Otac kinesiotapinga

No, znate li kako je metoda nastala? Kenzo Kase bio je boležljivo dijete koje, zbog svog fizičkog stanja, nije moglo sudjelovati ni u kakvoj fizičkoj aktivnosti u okviru edukacije. Bolovao je od upale pluća, tuberkuloze, bubrežnih infekcija i raznih alergija. Njegova baka bila je japanska iscjeliteljica koja je koristila biljne pripravke i akupunkturu, pa je kroz to iskustvo spoznao vrijednost ljekovitog ljudskog dodira što je utjecalo i na njegov životni poziv – kiropraktiku.

Dr. Kenzo Kase u istraživačkom je području radio s kirurzima, fizioterapeutima i doktorima prirodne medicine. Temeljem tog iskustva, shvatio je kako se moraju primijeniti neke individualne metode te da teorija u praksi ne vrijedi jednako kod svake osobe i svakog problema. Zagovaratelj je teze kako sve počinje ljudskim dodirom.

Frustracijom do rješenja

U ranim sedamdesetim godinama, dok je dr. Kase tretirao starije pacijente s dijagnozom artritisa, postao je frustriran limitirajućim metodama tretiranja. Otkrio je kako može namjestiti zglob pacijenta u poziciju koja je bila manje bolna i u kojoj je mogao lakše funkcionirati,  ali čim bi pacijent otišao kući, vratio bi se starim navikama i bol bi se vratila. Razmišljao je kako pronaći način da i njegove ruke „otiđu kući“ s pacijentima.

Pokušavao je dostupnim trakama zadržati zglob u određenoj poziciji. Trake koje su bile dostupne za medicinsku upotrebu bile su čvrste i tvrde. Pacijenti su imali neke benefite nakon njihove primjene, ali nerijetko bi se javile nuspojave: kožni problemi, osipi i ostali bolni rezultati.

U zapadnoj medicini pretpostavka je bila – kada zglob dođe u određenu poziciju, više se ne može korigirati. Dr. Kase postao je zaintrigiran mogućnostima, kako bi ovaj način tretiranja trakama mogao sanirati zglobnu poziciju. Za razvoj takve mogućnosti naručio je materijale različitih sportskih traka koje su tada bile dostupne i niti jedna nije donijela rezultate koje je Dr. Kase očekivao. Usprkos svojim nastojanjima i pogreškama na kojima je učio, shvatio je kako je potrebno djelovati na mišić, a ne zglob ili samu kost. Trake koje je imao bile su i dalje krute, predviđene za imobilizaciju zgloba.

Revolucionarno otkriće

Došao je do zaključka da traka mora biti elastična – jednaka elastičnosti zdravog ljudskog mišića. Iz iskustva je znao da traka mora ostati na koži i tada je uložio dvije godine istraživanja o elastičnosti, ljepljivim materijalima i prozračnosti.

Napokon, osmislio je traku koja posjeduje ispravan stupanj elastičnosti i mikroskopski podiže kožu. Tako je Kinesio Tex Tape izumljena, a koristi se diljem svijeta i danas. Dao joj je jedinstveno ime “Kinesio” gledajući na kineziologiju i kinesteziju pokreta tijela.