Antidepresivi: što o njima moramo znati

Antidepresivi su skupina lijekova koja djeluje na simptome depresije. Međutim, iako se zovu antidepresivi, lijekovi iz ove supine se, osim za liječenje depresije, primjenjuju i u liječenju raznih drugih poremećaja kao što su anksiozno-depresivni poremećaj, generalizirani anksiozni poremećaj, panični poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, socijalna fobija, agorafobija, opsesivno-kompulzivni poremećaj, bolni sindromi i sl.

Djelovanje

Pojedini simptomi depresije mogu se povezati s manjkovima određenih monoamina (kemijskih prijenosnika signala) kao što su serotonin, noradrenalin i dopamin u moždanim strukturama.

Antidepresivi utječu na funkciju serotoninskog, noradrenergičkog i dopaminskog sustava tako što raznim mehanizmima djelovanja povećavaju koncentraciju monoamina u određenim moždanim regijama.

Disfunkcija serotoninskog, dopaminskog i noradrenalinskog sustava utječe na raspoloženje, afekt (osjećaje) i određene psihičke funkcije.

Ako je riječ o disfunkciji dopaminskog i noradrenalinskog sustava dolazi do smanjenja pozitivnog afekta što se prezentira kao:

• depresivno raspoloženje
• smanjen doživljaj sreće, odnosno mogućnosti uživanja
• manjak energije, manjak zadovoljstva
• snižena pažnja i
• sniženo samopouzdanje.

Ako se pak redi o disfunkciji noradrenalinskog i serotoninskog sustava naglašen je negativan afekt, što se prezentira kao:

• depresivno raspoloženje
• krivnja
• strah, anksioznost
• neprijateljski stav, hostilnost
• iritabilnost i
• usamljenost.

Podjela antidepresiva

Antidepresive možemo podijeliti prema kemijskoj strukturi, generacijama (tj. vremenu nastanka) i prema mehanizmu djelovanja.

Najčešće korištena klasifikacija proizlazi iz njihovog mehanizma djelovanja. Dakle, antidepresivi povećavaju koncentraciju monoamina /kemijskih prijenosnika na jedan od tri moguća načina:

• inhibicija (sprečavanje) transportera monoamina te posljedični porast njihove koncentracije u spoju živčanih stanica (sinapsi)
• inhibicija enzima koji ih razgrađuju (inhibitori monaoaminoksidaze tipa A ili B)
• vezanje na receptore monoamina te tako moduliraju njihovu funkciju

Prvi antidepresivi pripadali su skupini inhibitora monoaminoksidaze-enzima koji razgrađuje monoamine (fenelzin, tranilcipromin, selegilin, moklobemid) i tricikličkih antidepresiva (klomipramin, maprotilin, amitriptilin, imipramin). Triciklički antidepresivi svoj učinak ostvaruju djelovanjem na transportere za serotonin i noradrenalin. Učinkovitost antidepresiva iz ove skupina je prepoznata, no zbog nuspojava koje izazivaju u dijela pacijenata (suha usta, zamagljen vid, opstipacija, otežano mokrenje, promjene u EKG-u, poremećaj ritma rada srca, vrtoglavica, omaglica) njihova je upotreba u novije vrijeme reducirana.

Zbog navedenih razloga na tržište se s vremenom sve više plasira antidepresive sa sve manje nuspojava; lakši su za podnošenje i sigurniji u slučaju predoziranja. Ti su noviji antidepresivi:

• selektivni inhibitori serotoninskog transportera – skraćeno SIPPS (paroksetin, citalopram, escitalopram, sertralin, fluoksetin, fluvoksamin)
• selektivni inhibitor ponovne pohrane noradrenalina – NRI (reboksetin)
• serotoninski antagonisti i inhibitori ponovne pohrane serotonina – SARI (trazadon)
• inhibitori ponovne pohrane serotonina i noradrenalina – SNRI (venlafaksin, duloksetin)
• inhibitori ponovne pohrane noradrenalina i dopamina – DNRI (bupropion)
• modulatori unosa serotonina (tianeptin)
• inhibitori serotoninskog transportera i dodatni učinak na serotoninske receptore (vortioksetin)
• noradrenergički i specifični serotonergički antidepresivi tj. blokatori serotoninskih 5HT2A i 5HT2C te noradrenergičkih α2 receptora- NASSA (mirtazapin)
• agonisti melatoninskih receptora i antagonisti serotoninskog 5HT2C receptora (agomelatin)

Odabir antidepresiva

Niti jedan postojeći antidepresiv nije idealan izbor za sve bolesnike, već se pri odabiru antidepresivne terapije uzimaju u obzir simptomi koji prevladavaju u kliničkoj slici, popratne tjelesne bolesti i druga terapija koju pacijent uzima, njegov stil života, kao i kliničko iskustvo liječnika sa sličnom skupinom pacijenata.

Početni odabir, odnosno prvi izbor antidepresiva, također uvelike ovisi o očekivanim nuspojavama, sigurnosti i toleranciji tih nuspojava kod određenog bolesnika, sveobuhvatnosti postojećih podataka o tom lijeku i njegovoj cijeni.

Primjena terapije i rezultati

Kako bi se postigli prvi terapijski rezultati, liječenje antidepresivima potrebno je uzimati kontinuirano nekoliko tjedana. Stoga je važno shvatiti da izostanak brzog terapijskog učinka ne znači da je lijek nedjelotvoran, već samo da ga bolesnik još nije uzimao dovoljno dugo kako bi osjetio njegovo povoljno djelovanje.

Većina kliničara definira pozitivan odgovor kada je postignuto ublažavanje simptoma depresije za 50% ili više. Ovaj učinak obično se očekuje u razdoblju od dva do četiri tjedna. Pacijentima koji pokazuju manje od 20% poboljšanja (praćeno skalama ili klinički) treba povećati dozu.

Ako prvi izbor antidepresiva nije polučio očekivane rezultate nakon nekoliko tjedana kontinuirane primjene, lijek se zamjenjuje drugim antidepresivom.

Iako se kod većeg dijela pacijenata učinak zamijeti već u prva četiri tjedna liječenja, kod jednog manjeg dijela pacijenata javlja se kasni odgovor na terapiju, pa se razdoblje od šest (do maksimalno 12) tjedana smatra odgovarajućim za čekanje na povoljan odgovor na izabrani lijek. Prije odluke o prelasku na drugi antidepresiv potrebno je utvrditi suradljivost pacijenta, odnosno uzima li lijek na način kako je propisano, uzima li preporučenu terapijsku dozu lijeka te uzima li lijek dovoljno dugo. Smatra se da od bolesnika kojima su propisani antidepresivi, samo njih 50 % uzima lijek na propisani način. Negativan stav prema terapiji antidepresivima često je odraz neznanja i predrasuda.

Primjena samo jednog antidepresiva je poželjna, iako je često u liječenju depresije nužna kombinacija lijekova. Kombinacija antidepresiva dolazi u obzir kada se je s jednim antidepresivom postigao pozitivan pomak na psihičkom planu, no nije došlo do potpunog povlačenja simptoma, povratka funkcionalnosti ili poboljšanja kognitivnih funkcija (pr. pažnje i pamćenja).

Također treba naglasiti da istraživanja pokazuju kako samo 1 od 3 depresivne osobe reagira na prvo antidepresivno liječenje, samo 2 od 3 depresivne osobe dobro odgovaraju na ponovljeno liječenje, a samo 50% osoba pokazuje potpuno povlačenje simptoma, iako se u 80% osoba popravi klinička slika. To upućuje na zaključak kako su, osim farmakoterapije, odnosno uzimanja lijekova, kod depresije bitni i drugi čimbenici poput životnog stila, okolišnih, socijalnih i drugih uvjeta.

Nakon sto se postigne povlačenje ili značajna redukcije simptoma, uzimanje terapije je potrebno nastaviti nekoliko mjeseci kako bi se spriječilo ponovno javljanje simptoma. No, ako se radi o ponavljanim depresivnim epizodama, terapiju je potrebno nastaviti primjenjivati i nekoliko godina. Cilj nastavka uzimanja terapije unatoč povlačenju simptoma je sprečavanja pojave nove depresivne epizode.

Kod odluke o prestanku uzimanja antidepresiva preporučuje se postupno smanjivanje doze lijeka, pogotovo za antidepresive poput venlafaksina i paroksetina zbog njihovih specifičnih karakteristika.

Ovisnost?

Uobičajeni strah od ovisnosti je neutemeljen. Prava ovisnost, praćena neizdrživom potrebom, zloupotrebom te potrebom za sve većim količinama da bi se osigurao isti učinak, nepoznata je kod uzimanja antidepresivnih sredstava, čak i ako se lijek uzima više mjeseci ili godina.

Za kraj

Treba naglasiti da je individualno planiranje liječenja te uspostavljanja odnosa povjerenja i terapijskog saveza s terapeutom vrlo važan čimbenik u postizanju povoljnog terapijskog odgovora. Također, brojne studije su pokazale da se najbolji rezultati liječenja postižu kombinacijom farmakoterapije  i psihoterapije.