Biološki lijekovi: Napredna biotehnologija u liječenju teških bolesti

Liječenje biološkim lijekovima zasad je još prilično skupo, prije svega zbog iznimno složenog i tehnološki zahtjevnog postupka dobivanja te zbog strogih kliničkih pokusa koji prethode dozvoli za primjenu lijeka.

Biološki lijek, u stručnom smislu te riječi, jest svaki onaj koji se dobiva iz biološkog izvora, odnosno ljudskog, životinjskog ili mikrobiološkog, a to podrazumijeva i cjepiva, toksine, serume te lijekove iz ljudske krvi ili ljudske plazme koji se već desetljećima primjenjuju u terapiji. No danas, kad koristimo termin biološki lijek, zapravo mislimo na lijekove za naprednu terapiju koji se temelje na genskoj terapiji, terapiji somatskim stanicama ili tkivnom inženjerstvu, što se stručno naziva rekombinantna tehnologija iz živih stanica. “Klasični” lijekovi su male molekule, prilično jednostavne kemijske strukture, a biološki lijekovi imaju vrlo složenu trodimenzionalnu strukturu te su proizvedeni uz pomoć živih organizama. Zbog toga su njihovo dobivanje i proizvodnja iznimno složeni i tehnološki zahtjevni.

Kako su se u terapiju tumora sve više uvodili ovi biološki lijekovi, primijećen je i vrlo povoljan učinak na neke druge upalne i teško lječive bolesti koje su u svojoj osnovi povezane s imunosnim bolestima, odnosno neki autori ih ubrajaju u autoimune bolesti

Proteklih dvadesetak godina biološki lijekovi omogućili su kontrolu dotad teško lječivih, odnosno neizlječivih bolesti: prije svega raznih oblika tumora, hepatitisa C, multiple skleroze, reumatoidnog artritisa, ankilozantnog spondilitisa ili pak upalnih bolesti crijeva kao što su ulcerozni kolitis i Crohnova bolest. Na temelju kliničkih iskustva ovog malog broja bioloških lijekova, posljednjih godina otkrivaju se novi te uvode u liječenje i drugih bolesti poput makularne degeneracije, psorijaze, nekih oblika agresivnih tumora te brojnih rijetkih bolesti, pa i kardiovaskularnih. Stariji biološki lijekovi su rekombinantni interferoni, eritropoetini, faktori rasta, inzulini, a novije biološke lijekove razlikujemo prema nazivlju: monoklonska antitijela, koja u svom nazivu sadrže sufiks –mab, inhibitore enzima proteaza, čiji sufiks je –mib i inhibitore malih molekula, čiji je sufiks –nib.

Nove generacije lijekova

Monoklonska antitijela specifično djeluju na određene upalne procese na točno određenim mjestima u organizmu koja su zahvaćena bolesnim promjenama. Vrlo pojednostavljeno, dobivaju se biološkim postupkom – miješanjem antitijela čovjeka koja su se razvila kao odgovor na upalnu reakciju i zdravih imunosnih stanica miša. Te zdrave stanice umnažaju antitijela te se sintetizira lijek snažnog protuupalnog odgovora pripremljen upravo iz specifične reakcije. Tako se dobivaju monoklonska antitijela dijelom životinjskog, a dijelom ljudskog podrijetla, a nazivaju se kimerična. Znanstvenici su razvili i postupak dobivanja potpuno humanih antitijela. S obzirom na specifične potrebe imunosnog odgovora razlikuje se nekoliko tipova monoklonskih antitijela koji djeluju na specifičnim mjestima, a jedno od najvažnijih je djelovanje na citokine koji su čimbenici nekroze tumora alfa (TNF-α). Taj čimbenik nekroze tumora utječe na razvoj upale te potiče znatna oštećenja stanica, posebno kože i zglobova.

Postoje i antitijela koja djeluju na druge čimbenike upale kao što su interleukini ili B-limfociti. Danas su razvijeni brojni takvi lijekovi i mnogo ih se već nekoliko godina primjenjuje: adalimumab, alemtuzumab, efalizumab, infliksimab i slični. Specifično se primjenjuju za liječenje nekih posebnih vrsta tumora: limfocitne leukemije, karcinoma debelog crijeva, karcinoma vrata i glave, karcinoma dojke, a upravo djelujući specifično na same stanice tumora štede ostale organe koje kemoterapija ili zračenje prilično oštećuju.

Povoljan učinak na upalne i teško lječive bolesti

Kako su se u terapiju tumora sve više uvodili ovi biološki lijekovi, primijećen je i vrlo povoljan učinak na neke druge upalne i teško lječive bolesti koje su u svojoj osnovi povezane s imunosnim bolestima, odnosno neki autori ih ubrajaju u autoimune bolesti. Tako su se počeli vrlo uspješno primjenjivati za liječenje reumatskih bolesti (kao što su reumatoidni artritis i ankilozantni spondilitis), zatim crijevnih bolesti (Chronova bolest i ulcerozni kolitis), dermatoloških bolesti (lupus, pa onda i sistemski lupus ili psorijaza) te za liječenje astme. Nažalost, kao i svi drugi lijekovi, i monoklonska antitijela imaju svoja ograničenja. Inhibitori enzima proteaza (-mib) djeluju blokiranjem specifičnih enzima sprečavajući tako metaboličke procese sinteze proteina, a koriste se u liječenju tumora, virusnih infekcija ili povišenih masnoća. Inhibitori malih molekula (-nib) razlikuju se pak prema mjestu blokade metaboličkog procesa, odnosno specifičnog enzima i uglavnom se primjenjuju u liječenju tumora.

>>Uz biološke lijekove i male ciljane molekule reumatolozi danas oboljele od reumatoidnog artritisa liječe puno učinkovitije, a pritom je važno istaknuti da se upotrebom tih lijekova poprilično smanjila upotreba glukokortikoida (popularno nazvanih steroida).<<

Individualna procjena

Liječenje biološkim lijekovima zasad je još prilično skupo, prije svega zbog iznimno složenog i tehnološki zahtjevnog postupka dobivanja te zbog strogih kliničkih pokusa koji prethode dozvoli za primjenu lijeka. Zbog toga je takva terapija rezervirana za primjenu samo kod onih pacijenata u čijem liječenju ostale dostupne terapije nemaju povoljan učinak te za najteže pacijente. S obzirom na vrlo složenu molekulsku strukturu i način djelovanja, biološki lijekovi zaista specifično djeluju kod svakog pojedinog pacijenta te mogu imati i ozbiljnije nuspojave. Stoga liječnici trebaju pažljivo procijeniti zdravstveno stanje pacijenta i ostale pridružene bolesti, a to ponekad onemogućuje primjenu lijeka. Na primjer, inhibitori TNF-alfa, iako djeluju vrlo ograničeno u organizmu, ipak djelomično potiskuju i prirodan imunosni odgovor pa je potencijalno moguć razvoj virusne infekcije ili tuberkuloze zbog čega se takvi lijekovi daju samo osobama kod kojih nema nikakve infekcije, ali i osobama koje ne boluju od srčanih bolesti.

Bioslični lijekovi

S biološkim lijekovima povezani su bioslični lijekovi za koje je dokazana sličnost u pogledu kakvoće, biološke aktivnosti, sigurnosti primjene i djelotvornosti s odobrenim izvornim biološkim lijekom. Naime, treba razumjeti da je zbog složenosti građe molekule biološkog lijeka gotovo nemoguće proizvesti identičnu supstanciju, kao što je to moguće, primjerice, kod generičkih lijekova, no razvojem biosličnih lijekova svakako se može očekivati i veća dostupnost bioloških lijekova.

U svijetu i Europi, pa tako i kod nas, ti se lijekovi primjenjuju sve više, čime se i dobiva više kliničkih podataka o učincima, nuspojavama i ograničenjima primjene, što omogućava njihovo poboljšanje te sve veći broj indikacija, odnosno bolesti u čijem se liječenju mogu uspješno primjenjivati. Tehnološki je napredak u svim segmentima ljudskog života doista strelovit te se može očekivati da će i proizvodnja bioloških lijekova postati jednostavnija, samim time i jeftinija, što bi omogućilo i veću dostupnost tih lijekova.