Keloidni ožiljci: mukotrpna bitka u kojoj se teško pobjeđuje

Keloidni ožiljci su noćna mora, kako za pacijente tako i za liječnike; oni nastaju nakon što koža nakon ozljede ili kirurškog reza zaraste te nakon akni ili tetovaže. Keloidni ožiljak je debeli izdignuti dio kože, uglavnom tamnocrvene ili ljubičaste sjajne boje. Može se pojaviti gdje, ali obično se formira na ušnim školjkama, ramenima, obrazima ili prsima.

Keloid potječe od starogrčke riječi a znači „rakova pandža“. Najstariji poznati keloidni ožiljak zabilježen je oko 1700. godine u Egiptu u Smithovom papirusu.  Izraz je prvi put uveden u modernu medicinu 1814. godine, kada je u objavljeno: „U pogledu liječenja, mi smo gotovo bespomoćni. Prilično je sigurno da će se ponovno pojaviti nakon ekscizije, iako su rezovi odneseni daleko u zdravu kožu.“

Čimbenici rizika

Osobe sklone razvoju keloida mogu ih imati i na više mjesta. Keloidni ožiljak nije štetan za tjelesno zdravlje, ali može uzrokovati emocionalni stres. Zbog složenosti i mehaničkih sila koje djeluju tijekom procesa cijeljenja rane, točna patofiziologija stvaranja keloida još uvijek nije utvrđena.

Čimbenici rizika uključuju:

• osobnu ili obiteljsku anamnezu keloida,
• kožu različitih etničkih skupina (Azijati i Latinoamerikanci),
• trudnoću,
• pubertet i
• ozljede kože na osteogenim površinama.

Kako i zašto nastaju keloidi?

Zbog složenosti i mehaničkih sila koje djeluju tijekom procesa cijeljenja rane, točna patofiziologija stvaranja keloida još uvijek nije utvrđena. Keloidna patofiziologija stoga ostaje multimodalna i složena.

Zato i postoji širok raspon terapija koje se koriste u liječenju keloida s različitim stupnjevima uspješnosti, stupnjevanim prema vremenu do recidiva (ponovnog nastanka).

Bolje spriječiti… Mogu li se keloidi prevenirati?

Liječenje keloida može se klasificirati na medicinske i kirurške intervencije, kao i na kombinaciju koja uključuje topikalne lijekove, intralezijske injekcije, zračenje i lasersku terapiju.

Postoje preporuke za prevenciju keloida, koje ovise o vrsti ozljede kože. Rane se trebaju dobro očistiti fiziološkom otopinom, previjati vazelinskom gazom te kad zarastu koristiti kremu za zaštitu od sunca (na istaknutim dijelovima tijela) sa što većim zaštitnim faktorom.

Ako se želite tetovirati, najprije pokušajte s malom tetovažom da vidite kako će koža reagirati. Ako ste imali keloid, a morate ići na bilo koju kiruršku intervenciju, recite svom kirurgu da ste imali ili imate i dalje keloid.

Liječenje keloida

Liječenje keloida je mukotrpan posao. Ono što vi možete napraviti jest njega rane i/ili koloida uljima za tijelo koje ćete nanositi nekoliko puta na dan. Sve druge intervencije prepustite liječniku. Kod osoba koje imaju, osim keloidnog ožiljka, i svrbež oko zahvaćenog područja, mogu se koristiti kortikosteroidne kreme za ublažavanje tegoba. Tu treba biti pažljiv jer može doći do atrofije zdravog dijela kože.

Za pokušaj uklanjanja keloida, koriste se manje ili više invazivne metode. Najprije se pokušava s kombinacijom kortikosteroida s injekcijama botulinum toksina tipa A u keloidno tkivo.

Kombinacija ovog tretmana s injekcionim kemoterapijskim agensima, posebno kombinacijom steroida triamcinolona i kemolijeka 5-fluorouracila, pokazala se još učinkovitijom od liječenja samo kortikosteroidom.

Kriokirurgija je možda najučinkovitija vrsta terapije za keloide. Također se naziva i krioterapija, a proces funkcionira tako što keloid smrzava tekućim dušikom. Može se pokušati i s laserskom terapijom, uglavnom kod manjih keloida. Samo rendgensko zračenje niske razine ili nakon kirurškog uklanjanja keloida, može pomoći smanjiti ili minimizirati ožiljno tkivo.

Možda će biti potrebno ponovljeno liječenje. Moguće nuspojave terapije zračenjem su komplikacije na koži i, dugoročno gledano, rak. Ako keloid nije reagirao na druge terapije, može se pokušati njegovo uklanjanje kirurškim zahvatom u kombinaciji s drugim metodama. Sama operacija ima stopu recidiva od 45% do 100%.

Keloidi su pokazatelj da moderna medicina još uvijek nemoćna u rješavanju mnogih bolesti i tegoba s kojima se ljudski organizam susreće.