Prijelomi kostiju: zašto dolazi do krivog srastanja prijeloma

Prijelomi ili frakture kostiju definiraju se kao prekid njihova kontinuiteta. Razlozi za to mogu biti mnogobrojni, ali prijelome uglavnom dijelimo na tri veće skupine, koje se zatim dijele na niz manjih podskupina:

• Traumatske frakture
• Prijelomi zamora ili stres-frakture
• Sekundarne frakture (frakture kao posljedica stanja koštane slabosti i povećanog rizika od prijeloma, npr. kod osteoporoze ili tumora koji su metastazirali na kosti)

Broj znanstvenih istraživanja na temu epidemiologije, odnosno učestalosti i raširenosti prijeloma nije velik. Razloga za to je nekoliko, ali se ponajviše ističu podcjenjivanje ukupnog broja fraktura zbog nemogućnosti objektivne procjene broja prijeloma koji se dogode na dnevnoj bazi (velik broj ustanova u kojima se ti prijelomi saniraju onemogućuju pravilno zbrajanje i procjenu). Tu je i činjenica da je za objektivno dokazivanje prijeloma potrebna dijagnostika koja traje izvjesno vrijeme, zbog čega liječnici često, temeljem svog iskustva, ozljedu okarakteriziraju prijelomom iako to možda nije slučaj.

Također, epidemiologija prijeloma razlikuje se od područja do područja, od države do države i od kontinenta do kontinenta. Ipak, jedno istraživanje iz 2000. godine provedeno u Edinburghu došlo je do stope incidencije prijeloma između 9 i 22 na 1000 stanovnika u jednoj godini. Navedena brojka nije velika, ali jednako tako nije niti zanemariva te predstavlja jedan od izazova za medicinske djelatnike i stručnjake zbog dugotrajnog i financijski zahtjevnog liječenja.

Sanacija prijeloma ne mora uvijek imati fiziološki slijed. U takvim slučajevima govorimo  o neadekvatno ili loše sraslim prijelomima.

Kako znati jesam li imao/imala prijelom?

Nakon samog traumatskog događaja obično je prisutan bol. Tijekom sljedećih nekoliko sati na mjestu prijeloma dolazi do sve jačeg lokalnog oticanja.

Simptomi koji definitivno upućuju na prijelom te ih tako i definiramo, su krepitacije (škripanje) pri pomicanju ozlijeđenog dijela tijela, deformacija, gubitak funkcije te patološka pokretljivost.

Liječenje se provodi u ovisnosti o vrsti prijeloma te kliničke slike pacijenta.

Postoji nekoliko pojmova na temelju kojih se definira vrsta prijeloma, a samim time i hitnost te način liječenja. Prije svega, kriterij otvorenosti ili zatvorenosti prijeloma značajno će utjecati na njegovo saniranje. Nadalje, temeljem rendgenske slike određuje se: 

• izgled frakturne pukotine,
• smještaj frakturne pukotine,
• kut pod kojim se nalaze koštani fragmenti i
• položaj koštanih fragmenata u odnosu jednog prema drugom.

U skladu s navedenim parametrima, specijalist ortoped može donijeti odluku o konzervativnom liječenju imobilizacijom sadrenim povojima (gipsom)  ili operativnom liječenju (najčešće ORIF metoda – otvorena repozicija i unutarnja fiksacija).

Proces cijeljenja kosti

Cijeljenje frakture predstavlja kritičan korak u kliničkom liječenju pacijenata s različitim vrstama prijeloma. Evaluacija cijeljenja frakture temelji se na sličnim metodama kao i samo dijagnosticiranje prijeloma – radiografskim nalazima te kliničkim testovima.

Ako su razine kalcija i vitamina D u organizmu u skladu s referentnim vrijednostima, a koštano tkivo je zdravo, prijelomi u pravilu zacjeljuju za nekoliko tjedana ili mjeseci i to procesom preoblikovanja – najprije se stvara mekano, novo tkivo (kalus), koje služi kao prekursor za razvoj zrelog tkiva.

Sama kost se tijekom prvih tjedana i mjeseci oblikuje različitom brzinom. Naposljetku, kako bi došlo do optimalnog preoblikovanja kosti, potrebno je postupno obnoviti normalnu pokretljivost i opseg pokreta u zglobu.

Kako i zašto dolazi do krivog srastanja prijeloma

Međutim, ako do djelovanja sile ili kretanja zgloba dođe prerano, preoblikovanje se može prekinuti te može doći do ponovnog prijeloma; zbog toga je obično potrebna imobilizacija.

Do kroničnih komplikacija, pak, mogu dovesti i prijelomi koji se šire u zglobove, budući da oni obično zahvaćaju zglobnu hrskavicu što dovodi do pojave traumatskog osteoartritisa i smanjene funkcije zahvaćenog zgloba (smanjen opseg pokreta, bolnost).

Faktori rizika za nastanak loše sraslih prijeloma koji ovise o pacijentu su :

• uznapredovala životna dob
• drugi zdravstveni komorbiditeti
• pušenje
• redovna konzumacija nesteroidnih antireumatika poput aspirina
• različiti genetski poremećaji
• metaboličke bolesti
• nutritivna deficijencija (neadekvatna ishrana)

Faktori rizika za nastanak loše sraslih prijeloma koji ne ovise o pacijentu su:

• tip frakture
• lokalizacija frakture
• težina oštećenja okolnog mekog tkiva
• stupanj oštećenja same kosti
• kvaliteta eventualnog kirurškog zahvata
• eventualna pojava infekcije na mjestu frakture

Kada se frakturni ulomci nalaze u neodgovarajućem položaju (neadekvatna angulacija ili rotacija frakturnih ulomaka, skraćen ekstremitet), tada postoji predispozicija za nastanak loše sraslog prijeloma.

Uzroci ovog fenomena leže u neadekvatnoj repoziciji kosti nakon prijeloma, nemogućnosti održavanja povoljnog položaja frakturnih ulomaka tijekom cijeljenja kosti  ili u nemogućnosti stvaranja čvrstog koštanog tkiva (npr. zbog osteoporoze).

Biološke metode liječenja umjesto operacije

Liječenje krivo sraslih prijeloma dosad je uključivalo različite konzervativne i kirurške metode koje su se primjenjivale s većim ili manjim uspjehom. Te su metode najčešće uključivale repoziciju, remanipulaciju ili  kirurški zahvat – osteotomiju uz istovremenu unutrašnju fiksaciju (lom kosti uz istovremeno namještanje). Međutim, novija istraživanja ukazuju na  blagotvoran učinak bioloških metoda liječenja kao što je autologna kondicionirana plazma, ali i mezenhimalne matične stanice.

Autologna kondicionirana plazma derivat je vlastite krvi, koja se nakon procesa centrifugiranja aplicira direktno na mjesto oštećenja tkiva. Tako obrađena krvna plazma koju izdvajamo tim procesom, bogata je krvnim pločicama, trombocitima. Trombociti, osim u zgrušavanju krvi, igraju značajnu ulogu i u obnovi tkiva, budući da su izuzetno bogati faktorima rasta koji omogućuju pravilno i brzo cijeljenje te smanjuju rizik od recidiva (ponovljene ozljede).

Regenerativna medicina uključuje liječenje loše sraslih prijeloma primjenom matičnih stanica, koje se  mogu ekstrahirati iz nekoliko različitih lokalizacija u organizmu, a najčešća i najbezbolnija je meko masno tkivo na abdomenu. Ovdje je ključna pravilna indikacija specijaliste ortopeda.

Matične stanice posebne su zbog svoje mogućnosti diferencijacije u više različitih vrsta tkiva, a ta njihova osobina biva i dodatno istaknuta kada se primjenjuju u kombinaciji s autolognom kondicioniranom plazmom.

Zaključno, loše srasli prijelom danas ne mora značiti dugotrajna i bolna stanja popraćena smanjenom kvalitetom života. Zahvaljujući individualnom pristupu i korištenjem novih spoznaja u liječenju, iskusni specijalisti ortopedije omogućuju ubrzani oporavak pacijenata i povratak svakodnevnim aktivnostima.

Slobodno dogovorite pregled i potražite savjet naših stručnjaka u Poliklinici Ribnjak.