Nejednaka dužina nogu: problem koji često ostaje neprepoznat

Nejednaku dužinu nogu rijetko se spominje, a simptomi se s njome ne povezuju. Međutim, od ključne je važnosti da se problem prepozna kako bi se mogao ispravno i liječiti.

Opće je mišljenje, temeljeno na rezultatima nekoliko znanstvenih studija, kako između 60 i 70% ukupne svjetske populacije ima noge nejednake dužine. Ovo stanje, međutim, često ostaje neotkriveno, a uzroke tome treba tražiti u nekoliko činjenica.

Zašto se nejednaka dužina nogu često ne otkriva?

Ponajprije, ako ne postoje neki drugi simptomi u vidu bolova i ograničenog opsega pokreta u različitim zglobovima, ljudi najčešće zanemaruju suptilne znakove koji upućuju na nejednaku dužinu nogu, poput šepanja pri hodanju ili različitog trošenja potplate na lijevoj i desnoj cipeli.

Nadalje, i mjerenje dužine nogu, budući da uključuje ljudski faktor (osobu koja mjeri) vrlo je često nepouzdano po pitanju rezultata, što je pokazalo i jedno istraživanje iz 2013. (Neely i suradnici). Tada se je, uspoređujući mjerenje dužine nogu centimetarskom vrpcom i kompjuteriziranom tomografskom (CT) analizom koja je svojevrstan zlatni standard u ovom području, došlo do zaključka da postoji statistički značajna diskrepancija između te dvije vrste mjerenja. Budući da je CT analiza metoda procjene koja je skupa, često nedostupna i uključuje značajno zračenje pacijenta, moramo se oslanjati na ljudski faktor u mjerenju ovih podataka.  

Dvije skupine pacijenata

Pacijente s poremećajima dužine ekstremiteta dijelimo u dvije skupine: 

1. 1. bolesnici sa stvarnom razlikom u dužini ekstremiteta – stvarno skraćenje ili produženje ekstremiteta  
2. 2. bolesnici s prividnom razlikom u dužini ekstremiteta, odnosno s funkcionalnim skraćenjem ili produženjem  ekstremiteta uslijed različitih vrsta mišićnih kontraktura   

U velikom broju slučajeva, stvarne razlike u duljini donjih ekstremiteta posljedica su traumatskih zbivanja, a nastaju najčešće tijekom procesa srastanja prijeloma. Osim kao posttraumatsko stanje, stvarne razlike u duljini donjih ekstremiteta javljaju se i kao posljedica poremećaja rasta kosti – zakočenog ili pretjeranog procesa rasta kosti. To su, na primjer, kongenitalna (urođena) stanja, poput različitih oblika esencijalnih hipoplazija i displazija, infektivni procesi koji uništavaju epifiznu zonu rasta (primjerice, tuberkuloza kuka, koljena ili gležnja), tumori (osteohondromi, gigantocelularni tumori), zatim različite vrste ozljeda i slično.

Postavljanje dijagnoze

Kada govorimo o dijagnostici ovakvih stanja, od neizmjerne je važnosti što je moguće ranije otkriti koje stanje leži u podlozi različite duljine donjih ekstremiteta. Ključni su detaljan klinički pregled uz uzimanje temeljite obiteljske i socijalne anamneze te radiološka obrada (rendgensko snimanje te, ako je indicirana, CT analiza).

U sklopu kliničkog pregleda mjeri se dužina nogu i to tako da polazišnu točku centimetarske vrpce pozicioniramo na spini iliaci anterior superior („kvrga“ s prednje strane kuka), razvučemo je preko prednjeg unutarnjeg dijela koljena, sve do medijalnog maleola gležnja („kvrga“ na unutarnjoj strani skočnog zgloba), što predstavlja krajnju točku.

Nakon izvršenog mjerenja, ovisno o rezultatima, pod skraćeni ekstremitet stavljaju se podlošci različite debljine s ciljem izjednačavanja duljine ekstremiteta, nakon čega slijedi radiološko snimanje kojim se precizno utvrđuje jesu li ravnine koje prolaze zglobnim pukotinama kukova, koljena i gležnjeva u paralelnom odnosu s horizontalnom ravninom. Ako nisu, obavljaju se dodatne korekcije.

Metode liječenja  

Način liječenja ovog stanja uvelike ovisi o razlici u duljini između lijeve i desne noge.

• Do 1 cm razlike najčešće prolazi neopaženo, pa se takva razlika može pronaći, kako je već navedeno, kod gotovo 70% opće populacije. Uzrokom je samo manjih tegoba.
• Razlika do 2,5 cm anulira se različitim vrstama ortopedskih uložaka i povećanjem potplate cipele.
• Razlika u duljini nogu veća od 2,5 cm predstavlja indikaciju za kirurško liječenje.
• Ekstremne razlike u duljini lijeve i desne noge veće od 10 cm anuliraju se različitim vrstama ortoproteza.  

Invazivno liječenje može uključivati produljenje „bolesnog“ ekstremiteta ili, u rjeđim slučajevima, skraćenje „zdravog“ ekstremiteta. Postoji niz različitih metoda kojima se to može napraviti.  

Kad govorimo o skraćenju zdravog ekstremiteta, kirurške metode koje nam stoje na raspolaganju su klasično kirurško skraćivanje (koristi se izuzetno rijetko), epifiziodeza (mehaničko uništavanje koštane zone rasta, koristi se gotovo isključivo pred kraj faze rasta u djece) te, najčešće upotrebljavana metoda, tzv. „eight plate“ metoda (metoda osmice). Kod metode osmice na dvije suprotne strane kosti se montira mala titanijska pločica veličine novčića. Ono što je važno istaknuti kod ove metode kirurške intervencije jest da se ne onemogućuje daljnji rast kosti, već se on samo usporava, što predstavlja kudikamo manju traumu za organizam, pogotovo u dječjoj dobi. Metodom osmice ne ispravljamo samo deformitete pretjeranog rasta kosti u dužinu, već i angularne deformitete kosti – valgus i varus deformacije.

Prividna duljina nogu

Prethodno smo spomenuli da razlika u duljini donjih ekstremiteta može biti i prividna. Do takvih poremećaja dolazi uslijed:

• mišićnih kontraktura,
• potpunih i djelomičnih iščašenja zglobova
• angularnih deformiteta kostiju,
• poremećaja zakrivljenosti kralježnice (skolioze),
• krivo ili neodgovarajuće sraslih prijeloma te
• neuroloških i vaskularnih ozljeda.

Prividna razlika u duljini donjih ekstremiteta nestaje liječenjem poremećaja koji je u njegovoj podlozi. 

Proces oporavka

Rehabilitacijski proces jedna je od ključnih stavki u liječenju ovog stanja, što u sklopu konzervativnog, a što u sklopu kirurškog liječenja. Fizikalna terapija koja se provodi u sklopu rehabilitacije mora se provoditi intenzivno te započeti u najkraćem mogućem roku nakon kirurškog liječenja; primjerice, nakon operacije produženja bedrene kosti, fizikalna terapija započinje već dan nakon operacije.  

Vrijeme oporavka je individualno i u izravnoj korelaciji s opsegom deformiteta. Ipak, u slučaju da se na vrijeme prepozna postojanje razlike u duljini donjih ekstremiteta te se pravilno utvrdi stanje koje je dovelo do nastanka te razlike, prognoza liječenja je uglavnom dobra, a pacijenti se uglavnom vraćaju normalnom životu bez ili uz minimalna ograničenja.   

Pravilna indikacija i liječenje ortopeda, neizbježan su dio tretiranja ovog složenog stanja. Više stručnih savjeta iskusnih ortopeda potražite na stranicama Poliklinike Ribnjak.