U središtu pažnje: što trebamo znati o respiratoru

Spontano se disanje može opisati kao ritmični proces tijekom kojega dolazi do naizmjenične kontrakcije i relaksacije dišnih mišića, što promjenom odgovarajućih tlakova unutar dišnog sustava omogućuje strujanje zraka iz atmosfere u pluća i obrnuto.

Plućna ventilacija označuje kretanje zraka između atmosfere i alveola, prolazeći pritom u većini slučajeva kroz cjelokupni provodni sustav gornjih i donjih dišnih puteva. Da bi zrak mogao slobodno strujati iz atmosfere u alveole i obrnuto, odnosno da bi došlo do protoka zraka, nužno je postojanje razlike tlakova između tih područja, pri čemu će se zrak uvijek kretati iz područja višeg prema području nižeg tlaka.

Od željeznih pluća do suvremenih uređaja

Prvotni uređaji za mehaničku ventilaciju bili su zamišljeni kao umjetni organi koji svojim radom oponašaju fiziološki proces disanja (ventilacija pod negativnim tlakom), stoga i ne čudi naziv „željezna pluća“. Prvi aparati su napravljeni 1928. godine, ali veliki napredak se vidi tek posljednjih desetljeća.

U početku nisu imali mogućnosti puno funkcija, a danas su to prava računala koja mogu zadovoljiti potrebe pacijenta s obzirom na njegovo stanje i ukazati nam na razvoj bolesti ili mogućih komplikacija.

Mehanička ventilacija je važna i neophodna u liječenju kritičnih pacijenata. Ona može u potpunosti ili djelomično zamijeniti prirodnu funkciju pluća. Pacijenti na respiratoru ubrajaju se među najteže pacijente te su svi životno ugroženi. Cjelokupan proces liječenja tih pacijenata je vrlo složen i zahtjevan te iziskuje izuzetne napore i znanje medicinskog osoblja, kako liječnika, tako i medicinskih sestara i tehničara koji su ključni u liječenju.

Kako respirator radi i postupak priključivanja

Mehanička ventilacija omogućuje umjetnu potporu izmjeni plinova. Najčešća indikacija za primjenu mehaničke ventilacije je akutna respiracijska insuficijencija, odnosno stanje u kojem je respiracijska aktivnost nedostatna za učinkovitu oksigenaciju i uklanjanje ugljikovog dioksida (CO₂).

Prije priključivanja bolesnika na respirator, ako je pri svijesti, mora ga se, pojednostavljeno rečeno, uspavati i postaviti jednu cijev u dušnik na koju se spajaju dodatne cijevi preko kojih se dovodi zrak obogaćen kisikom i odvodi izdahnuti zrak. Sav ovaj zrak prolazi preko posebnih filtera da bi se izbjeglo ubacivanje eventualno zagađenog ili inficiranog zraka. Tijekom liječenja bolesnika na respiratoru u početnim je fazama bolesnik, ovisno o bolesti, najčešće duboko uspavan. Ako nije uspavan, bolesnik sam pokušava disati, pa se može dogoditi da se opire respiratoru, što dodatno iscrpljuje bolesnika, a može izazvati i oštećenja pluća.

Rizici te kako ih izbjeći

Mehanička ventilacija pojedinim pacijentima može spasiti život, ali njezino duže korištenje može biti štetno te uzrokovati komplikacije. One mogu biti posljedice intubacije i posljedice same ventilacije. Uz mehanička oštećenja pluća, i kisik u visokoj koncentraciji može biti štetan u određenim situacijama i kod određenih bolesnika. Također, dugotrajna primjena respiratora može dovesti do infekcije pluća.

Zato je važno čim prije prepoznati kada je pacijent spreman samostalno disati. Za procjenu odvajanja od mehaničke ventilacije bitno je procijeniti zdravstveno stanje pacijenta te određene parametre. Tu ima vrlo važnu ulogu i pacijent kojem treba pravodobno objasniti proces, koja je njegova uloga u tome i biti spreman na njegove potrebe tijekom procesa.

Zahvaljujući naprednoj tehnologiji, svakim danom su respiratori sve sofisticiraniji, a mogućnost prilagodbe svakom pacijentu i njegovom stanju dolazi do te mjere da se sve može odrediti parametrima i to prikazano na samome aparatu.