Teorije zavjere: tko vjeruje da drugi spletkare, i sam je spletkaroš?

Neki vjeruju da COVID-19 ne postoji ili da je, u najgorem slučaju, opasan koliko i malo teža gripa. Drugi pak smatraju istinitom tvrdnju da su cjepiva namijenjena kolektivnom čipiranju ili masovnom ubojstvu s ciljem smanjenja svjetske populacije. Treći istovremeno vjeruju i u čipiranje i u kresanje populacije, ne pitajući se zašto bi netko čipirao građane koje kani usmrtiti. Zašto milijuni vjeruju u teorije urote, zvane još i teorije zavjere, poput one da je slijetanje na Mjesec simulirano i da je Paul McCartney umro sredinom šezdesetih, nakon čega ga je zamijenio dvojnik? Prvi je odgovor koji pada na pamet „zato što su neupućeni, naivni ili bedasti“, no to bi bilo pojednostavljivanje.

Dva britanska istraživanja navode na zaključak da prihvaćanje urotničkih teorija ovisi o projiciranju osobne sklonosti spletkarenju. Prema nalazima istraživača, veći su izgledi da ćete postati pristaša neke od teorija ako i sami kujete urote ili imate želju za tim. U istraživačkom projektu podijeljenom na dva dijela znanstvenici sa Sveučilišta u Kentu tražili su od 250 britanskih studenata da iznesu mišljenja o 17 najpopularnijih teorija urote, uključujući one o pogibiji Lady Diane, ubojstvu američkog predsjednika J. F. Kennedyja i o američkoj ili izraelskoj krivnji za napade na New York i Pentagon 11. rujna 2001., koje su u stvarnosti izveli islamistički teroristi.

Biste li sami sudjelovali u uroti?

U prvom su istraživanju ispitanici upitani bi li osobno organizirali, primjerice, napad na Svjetski trgovački centar 2001. u New Yorku da su na visokoj poziciji u vladi. Upitani su također i u kojoj mjeri vjeruju u konkretnu urotu. Što je ispitanik dao više pozitivnih odgovora na pitanja o voljnosti za pridonošenje pojedinoj uroti, to je bio uvjereniji da su teorije istinite ili barem zanimljive i vrijedne razmatranja. Znanstvenici su ujedno otkrili da su ispitanici s najizraženijom makjavelističkom crtom, oni najskloniji izrabljivanju drugih za vlastitu korist, također bili najvoljniji sudjelovati u urotama i najuvjereniji u istinitost postojećih urota.

Moralniji su otporniji na teorije urote

U uvodu drugog istraživanja, pola je ispitanika zamoljeno da se sjeti prilike kad su nekom pomogli. Znanstvenici su pretpostavili da je prisjećanje na vlastitu humanost privremeno povećalo ispitanicima osjećaj za moralnost. Ostali ispitanici, koji su tvorili kontrolnu skupinu, u početnoj fazi ovog istraživanja nisu dobili nikakav zadatak. U završnoj fazi, svi su ispitanici opet iznosili stavove o popularnim teorijama urote. Pokazalo se da su ispitanici koji su osvijestili svoju moralnost bili manje skloni sudjelovati u urotama i vjerovati u teorije o njima.

Bila je to potvrda hipoteze da su moralniji ljudi, oni koji žele imati što manje posla sa spletkarenjem, otporniji na teorije urote, dok manje moralni, oni koji bi sami spletkarili da mogu, više vjeruju da drugi spletkare.

„Otkrili smo da su pojedinci skloniji vjerovati u urotničke teorije ako su voljni osobno sudjelovati u urotama“, objavili su autori istraživanja, Karen Douglas i Robbie Sutton sa Sveučilišta u Kentu.

„Prvo je istraživanje otkrilo poveznicu između vjerovanja u urote i osobne spremnosti na urotništvo, što je ukazivalo na makjavelističku crtu ličnosti kod pristalica teorija”, naveli su britanski istraživači.

„U drugom istraživanju, sudionici kojima je u uvodnoj fazi istraživanja osviještena moralnost, bili su skeptičniji prema urotama nego pripadnici kontrolne skupine. Sudeći po našim nalazima, dio ljudi misli da se netko urotio protiv naroda zato što osjećaju da bi i sami bili urotnici.”

Dio ljudske prirode

Novije istraživanje provedeno u Norveškoj došlo je do malo drukčijeg zaključka: podložnost teorijama urote toliko je raširena da bismo je mogli definirati dijelom ljudske prirode. Prema sociologu Asbjørnu Dyrendalu, profesoru na Norveškom sveučilištu za znanost i tehnologiju, teorije se rađaju kao odgovor na strah, neizvjesnost i strepnju.

Kad negativne emocije prevladaju nad razumnim dijelom uma, ranjiviji smo na urotničke teorije i to ne samo na one o kojima čitamo i slušamo, nego i na one koje sami smišljamo. Primjerice, kad zaključimo da nam se nitko iz ambulante ne odaziva jer su se urotili protiv nas, a ne zato što su pojačano zauzeti. Budući da je gotovo sigurno da svatko povremeno rezonira na taj način, možemo pretpostaviti da je sklonost pripisivanju zbivanja spletkama prisutna u cijelom ljudskom rodu.