Pogled iznutra tijekom pandemije: baš sve emocije su normalne, naučite ih prihvatiti

Pandemija s kojom smo se svi u nekom obliku susreli protekle godine, a prolongirala se i u ovu, ne ostavivši mnogo prostora za točna predviđanja kraja strahovima, zebnji, izolaciji, ishodima i medijskim bombardiranjima, doslovno nam je srušila svakodnevicu. Postavila nas je u šah-mat poziciju u kojoj prevladavaju raznovrsne blokade, posebice one na psihičkoj razini. Odjednom je strah postao dominantna emocionalna kategorija, a ukočenost vrlo neugodna popratna pojava.

Vrijeme u kojem je svima „kamen oko vrata“

Zaustavili smo sve – druženja s dragim ljudima, odlaske na posao,  ako smo i išli na svoja radna mjesta, strahovali smo da to nešto, nevidljivo i strašno ne donesemo svojim najmilijima. Prekinuli smo posjete djedovima i bakama, prijateljima s kroničnim bolestima, zatvorene su škole i vrtići i više-manje postajali smo s vremenom samima sebi najveći teret. S druge strane, na prvu se činilo da se barem djeca bolje prilagođavaju, da su otpornija, no taj dojam prebrzo je jenjavao. Depresija se uvukla u gotovo sve domove.

Roditelji su se našli u posebno zahtjevnoj situaciji. Kako postaviti granice, razgovarati sa svojom djecom, objasniti nemogućnost druženja s vršnjacima u školi, ublažiti dječju zabrinutost, tugu i usamljenost, a uz to sve uskladiti rad od kuće ili mogućnosti osiguravanja skrbi o djeci ako je neophodno odlaziti na posao s adekvatnom brigom o djeci. Nastojanja i želje ubrzo su se našle pred zidom i samim time roditelji počinju sumnjati u vlastite kompetencije i sposobnosti upravljanja vlastitim vremenom. Radost provođenja više vremena s vlastitom djecom ustupa mjesto krivnji i samoosuđivanju, a roditelji se osjećaju kao da tapkaju u mraku, bezuspješni utješiti sebe same, a kamoli svoju djecu.

Mislim da sam ovim opisom obuhvatila većinu hrvatskih obitelji, a ako se osvrnemo na obitelji pogođene potresom, potencira se jačina doživljaja povezanih uz COVID-19 situaciju.

Potrebno je naglasiti da ni mi, stručnjaci mentalnog zdravlja, nismo zaštićeni od posljedica sveukupnosti novonastale situacije. Stečena znanja donekle nam pomažu u lakšem suočavanju, no ona nisu ključna, jer svi smo mi, kako se kaže, krvavi ispod kože. Duboko u sebi nosimo strahove i strepnje te nam je, kao i svima drugima, potrebna socijalna potpora, riječ utjehe, zagrljaj i toplina koju nudi istinsko međuljudsko razumijevanje i prijateljstvo.

Kako si možemo olakšati situaciju?

Upravo iz navedenih potreba koje proizlaze iz samog ljudskog bivanja, potrebno je sve emocije koje osjetimo prihvatiti upravo onakvima kakve one jesu, bez preispitivanja jesu li one normalne ili prihvatljive. Ono što će se dogoditi neovisno o ovim okolnostima jest da će sve one, ako nam se kroz ovo razdoblje nisu dogodile dodatne traumatske situacije, uglavnom nestati. Naime, ono što osjećamo, baš sve što osjećamo, normalan je odgovor na ovu nenormalnu situaciju.

A dok čekamo da se ovaj „uragan“ utiša, jer drugih opcija i nemamo, potrebno je olakšati taj proces sebi i svojim obiteljima kroz nekoliko naizgled vrlo banalnih, no učinkovitih načina:

• osmišljavanjem plana za sljedeći dan pomažemo si održati osjećaj kontrole nad vlastitim životom,
• vježbanjem kod kuće ili u prirodi osnažujemo vlastito tijelo i doprinosimo očuvanju somatskog zdravlja,
• meditiranjem, molitvom, vođenom ili progresivnom relaksacijom održavamo ravnotežu mentalnog kapaciteta, a
• igranjem igara ili zajedničkim aktivnostima s ukućanima podržavamo povezanost za koju smo svi u jednom trenutku shvatili da se polako gubi u vrevi svakodnevice rastegnute između poslovnih obaveza i kućanskih poslova.

Upravo zato ovu neočekivanu, suludu i turbulentnu situaciju sagledavam kao izvrsnu početnu akceleraciju za rad na međuljudskim odnosima, onim bliskima, onima za koje nam ne treba tipkovnica i broj lajkova i za koju je upravo neslaganje u mišljenju najpoželjnija kvaliteta – s našim užim obiteljima

Ovo nije sprint, nego maraton

Ima još jedna stvar koju ste možda već čuli u vezi situacije u kojoj se nalazimo, a svakako je potrebno ponoviti – ovo nije sprint, nego maraton. Stoga ne trošite vlastitu dragocjenu energiju na „crne“ misli, negativizam i ljutnju. Okupirajte se hobijima, održavajte kontakte s dragim ljudima, započnite raditi nešto što ste oduvijek htjeli, no nikada nije bilo vremena. Upišite tečaj, isprobajte se u nečemu za što ste vjerovali da niste sposobni, dozvolite si naučiti nešto novo ili ludo, jer zašto ne? Kada će biti pravo vrijeme ako nije sada?

Uz veliki virtualni zagrljaj i mnogo pozitivne energije, želim vam od srca uspješan pogled u sebe i pronalazak bisera na kojeg ste možda zaboravili da ga imate ili ga nikada, zbog mnogo razloga, niste ni potražili.