Lekcija iz povijesti: kako je harala španjolska gripa i što smo naučili

Na Zemlji čovjek ne živi sam. Osim što dijelimo planet s bogatom florom i faunom, dijelimo ga i s mikroorganizmima. Oni su tijekom povijesti uzrokovali nizove epidemija, pa i pandemija s velikim brojem umrlih. Neke od njih su trajale svega godinu dana, poput pandemije ruske gripe (1889. – 1890.), neke su trajale godinama, poput justinijanove kuge u Bizantinskom Carstvu (541.-588.). Neke su, baš kao kuga za koju je kriva bakterija Yersinia pestis, dolazile i u više navrata.

Španjolska gripa koja je trajala svega godinu dana (1918. – 1919.). U današnje se vrijeme često ističe kao primjer jer je u tom kratkom periodu odnijela, procjenjuje se, više od 50 milijuna života. Gotovo isti broj žrtava se pripisuje zlokobnoj crnoj smrti (pandemija kuge). Ali ona je trajala četiri godine (1347. – 1351.). Španjolska je gripa stoga u današnje vrijeme pod povećalom povjesničara koji nastoje otkriti lekcije iz prošlosti. One koje bi nam mogle pomoći u suočavanju s današnjom pandemijom koronavirusa. Njihova je mišljenja prikupio i portal Euronews.

Prvi slučajevi, piše Euronews, pojavili su se u Sjedinjenim Američkim Državama između siječnja i veljače. Zabilježen je veći broj umrlih kod kojih su bili prisutni simptomi: glavobolja, respiratorne tegobe, kašalj i visoka temperatura. Nekoliko mjeseci kasnije pojavili su se pacijenti s istim simptomima u Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj. U svibnju, tijekom vjerskog festivala u Španjolskoj, došlo je do izbijanja epidemije te iste, tada nepoznate bolesti.

Prepoznatljiv obrazac

„Kao da smo u vremenskom stroju, sve što smo istraživali ostvaruje se iz dana u dan“, rekle su španjolske povjesničarke Laura i Maria Lara Martinez. Ove su sestre proučavale španjolsku gripu posljednje dvije godine. Od početka su im bile jasne paralele između današnje pandemije koronavirusa i ovog događaja iz povijesti.

Te davne godine se također predviđalo da će to biti „manja prehlada“, pa se dogodilo da su i tada, kao i 2020. godine, zdravstveni sustavi brzo postali preopterećeni. I mjere izolacije bile su slične današnjima: kazališta, škole i granice su se zatvorile. Javna mjesta, uključujući telefonske govornice, su se dezinficirala, a u SAD-u se plaćalo i do 100 dolara kazne za nenošenje maske. 1918. godine se brzo shvatilo da gužve mogu uzrokovati daljnji prijenos zaraze.

„Uvedene su mjere izolacije te je učinjen napredak u primjeni preventivnih mjera koje su se u povijesti dokazale učinkovitima“, rekao je povjesničar Jaume Claret Miranda. One uključuju higijenske mjere te smještaj u karantenu onih za koje se sumnja da su zaraženi.

Ljudi su se morali „boriti protiv praznovjerja“, dodao je Claret. „Na primjer, u gradu Zamora u Španjolskoj biskup je pozvao na misu koja je pridonijela pandemiji, a u Madridu vlasti nisu otkazale San Isidro festival.“ Zapravo se prvi val epidemije gripe u Španjolskoj dogodio neposredno nakon proslave tog sveca zaštitnika španjolskog glavnog grada. Tjedan dana nakon proslave, oko 22. svibnja, novine su objavile da su svi oboljeli od gripe, rekao je Claret. Taj incident je doveo do toga da se nova gripa nazove „španjolskom“ iako se smatra da je nulti pacijent bio u američkom centru za vojnu obuku u Kanzasu.

Povjesničarke Laura i Maria Lara Martinez kažu da bi gripa iz 1918. godine mogla vući porijeklo iz Kine ili Francuske iz 1917. godine. Međutim, neutralnost Španjolske u Prvom svjetskom ratu dovela je do toga da je medijska popraćenost nove bolesti bila najintenzivnija.

Majka svih pandemija

Bez nade u cjepivo ili test, oni koji su se borili protiv pandemije 1918. godine suočavali su se s različitim izazovima, a neki su očekivali da će ljetne temperature usporiti širenje virusa.

No, drugi je val epidemije bio smrtonosniji od prvog. U Španjolskoj se poklopio s berbama i slavljem u rujnu, kao i opuštanjem mjera izolacije, rekle su povjesničarke Lara Martinez.

Izbijanja epidemija dogodila su se u zimu, rekao je Jaume Claret Miranda. Dodao je da je u nekim područjima bio i treći val početkom 1920. godine. „Kraj pandemije ovisio je o svakoj zemlji: o informacijama i obuci njezinih stručnjaka te političkim interesima“, kaže Claret. No, također je dodao da je znanje povjesničara vrlo ograničeno na „zapadni svijet“ te da nemaju saznanja o tome kako su se epidemije odvijale u mnogim drugim krajevima svijeta.

Znanstvenici se slažu da se kraj pandemije dogodio 1920. godine kad je društvo razvilo kolektivni imunitet na španjolsku gripu, iako virus nikada nije u potpunosti nestao.

„Tragovi istog virusa mogu se naći u drugim virusima gripe“, kaže dr. Benito Almirante, voditelj odjela zaraznih bolesti u bolnici Vall d’Hebron u Barceloni. „Španjolska gripa se je nastavila pojavljivati, mutirati, dobivajući genetski materijal od drugih virusa.“ Na primjer, gripa 2009. godine imala je genetskih elemenata od prijašnjih virusa, pa su starije osobe bile bolje zaštićene od mlađih“, rekao je. Isto se dogodilo sa španjolskom gripom – oni koji su bili stariji od 30 godina imali su bolje stope preživljavanja, rekla je Laura Lara Martinez. Pretpostavlja se da objašnjenje leži u tome jer su starije generacije živjele u vrijeme takozvane ruske gripe (1889. – 1890.).

Kada pandemija završava?

Pandemija završava kad više nema nekontrolirane transmisije zaraze u zajednici, a broj slučajeva je vrlo nizak, kaže dr. Almirante.

„Kad ljudi pitaju ‘Kada će ovo završiti?’, pitaju o socijalnom završetku“, objasnio je dr. Jeremy Greene, medicinski povjesničar na Johns Hopkins University. Tijekom pandemije španjolske gripe, socijalni strah varirao je ovisno o stupnju dostupnih informacija te o tome koliko su zemlje bile zahvaćene ratom“, objasnio je Claret. Na primjer, engleske poljske bolnice ostale su raditi i nakon završetka rata zbog epidemije. No, na kraju, „kao što se često događa, kad su se učinci povukli, ljudi su se prestali brinuti“, rekao je Claret.

Post-pandemijska euforija

Burne 1920-e slijedile su nakon pandemije španjolske gripe i Prvog svjetskog rata.
„Populacija koja je uspjela preživjeti ušla je u fazu euforije, uključujući ekonomsku“, kažu povjesničarke Lara Martinez. To je dio ljudske prirode, objasnile su uspoređujući tu pojavu s „plesom smrti“ tijekom crne smrti u 14. stoljeću. „Živjeti sa smrću jer ona može doći u bilo kojem trenutku“.

No u toj fazi post-pandemijskog optimizma, počeli su se stvarati totalitarni režimi kao leglo za kontrolu granica, individualizam i želju za autonomijom. „Ljudsko je sjećanje kratko,“, kaže Claret, „pa ipak, ostalo je određeno nasljeđe na znanstvenoj razini i među stručnjacima, potvrđujući i dodajući znanje o tome kako današnje epidemije treba tretirati.“

Glavna je poruka iz povijesti, kaže Claret, da je bilo koja mjera, koja je prije pandemije opisivana kao „pretjerana“, kasnije smatrana nedovoljnom.