Kako razviti otpornost: Zašto teško liječimo virusne bolesti

Virusne bolesti velik su problem u medicini i one teže iznimno se teško liječe te često završe smrtnim ishodom. Pogotovo ako je organizam oslabljen. U virusne bolesti ubrajaju se neke od najtežih i najopasnijih bolesti koje uzrokuju, primjerice, Marburg virus, Hanta virus, virus ebole, virus velikih boginja, virus gripe, virusi hepatitisa, HIV, virus bjesnoće… Većinu dječjih zaraznih bolesti također uzrokuju virusi: ospice, vodene kozice, rubeolu, poliomijelitis, zaušnjake. A virusi uzrokuju i onu blagu, najčešću i najdosadniju bolest – običnu prehladu. Kao što uzrokuju bolesti kod ljudi, virusi napadaju i životinje i biljke, ali i bakterije.

Virusi – metabolički neaktivne zarazne čestice

Nekoć se u biologiji učilo da su virusi na granici neživog i živog svijeta, a danas ih opisujemo kao metabolički neaktivne zarazne čestice ili najmanje parazite jer se ne mogu ni razmnožavati, a ni živjeti bez stanice domaćina. Veličina virusa kreće se između 20 i 300 nanometara (nm), što znači da su stotinjak puta manji od bakterija. Virusi se sastoje samo od DNK ili RNK te vanjskog omotača koji može biti lipidni ili proteinski te nemaju vlastite organe za dobivanje energije, proizvodnju bjelančevina ni za razmnožavanje.

Prenose se s drugih zaraženih organizama, kod čovjeka oni prelaze s drugog čovjeka ili slučajno sa životinje te se pričvršćuju na stanicu domaćina, ulaze u nju te se virusni DNK ili RNK umnaža unutar stanice. Tijekom umnožavanja virusa nastaju promjene na površini i u unutrašnjosti zaražene stanice. Kada se svi dijelovi novih virusa sastave i on se umnoži, obično počinje izlazak iz stanice radi daljnjeg širenja i umnažanja, a pri izlasku virusa stanica najčešće propada. Neke vrste virusa mogu dugo ostati pritajene u stanicama te nastaju takozvane latentne infekcije.

Kako se brani organizam

Ljudski organizam ima brojne načine obrane od virusa. Zaražene stanice proizvode interferon, vrstu glikoproteina koji nezaražene stanice čine otpornijima na postojeću infekciju. Kada virus uđe u stanicu, neke vrste bijelih krvnih stanica, kao što su limfociti, napadaju i uništavaju viruse, ali i zaraženu stanicu pa se povećava broj T limfocita koji pomažu B limfocitima koji pak stvaraju protutijela ili citotoksične stanice (stanice ubojice), koje mogu napasti stanice zaražene specifičnim virusom.

Upravo zato što se virusi razmnožavaju unutar stanice domaćina, teško je proizvesti lijekove protiv virusa koji neće naškoditi i samoj stanici domaćina, odnosno čovjeka. Lijekovi protiv virusa mogu djelovati tako da sprečavaju ili otežavaju procese kroz koji virus prolazi tijekom umnažanja: prianjanje uz stanicu, ulaženje u stanicu, uklanjanje njegova virusnog omotača da oslobodi svoj genski materijal i proizvodnju novih virusnih čestica u stanici. Kad i imamo lijekove, oni relativno brzo postaju nedostatno učinkoviti jer virusi vrlo brzo stvaraju otpornost.

Možemo li razviti otpornost

No, umjesto primjene lijekova za uništavanje virusa, kod virusnih bolesti se češće primjenjuje prevencija stvaranjem otpornosti. Otpornost ljudskog organizma može se potaknuti prema specifičnom virusu primanjem cjepiva. Cjepiva su na određeni način slična specifičnom virusu, odnosno sadrže sam oslabjeli virus ili njegove dijelove te potiču organizam da samostalno stvara specifična protutijela. Cijepljenje djece protiv zaraznih bolesti služi upravo tome da se razvije imunosna obrana. Što je više osoba cijepljeno, virus se teže širi i razmnožava; tako su i neke virusne bolesti iskorijenjene. Neki se virusi vrlo brzo mijenjaju pa je stoga za sprečavanje bolesti potrebno redovito cijepljenje, a takav je virus gripe.

Ponekad se u liječenju koristi seroprofilaksa, odnosno pasivna imunizacija imunoglobulinima, odnosno unošenje u organizam već gotovih protutijela. Imunoglobulini su proteini koji se dobivaju iz plazme životinje ili osobe koja ima visok sadržaj već gotovih protutijela koja su nastala u kontaktu sa specifičnim virusom. Tako se mogu liječiti ospice ili vodene kozice, a imunoglobulini se daju i kao zaštita od tetanusa ili bjesnoće.

U usporedbi s antibioticima kojima liječimo bakterijske infekcije i kojih imamo puno, malo je antivirotika za liječenje virusnih bolesti. One koje imamo najčešće koristimo kao pomoć organizmu dok samostalno ne stvori zaštitu pri infekcijama virusima herpesa, infektivne mononukleoze, citomegalovirusima, a postoje i specifični antivirotici za liječenje infekcije HIV-om, liječenje hepatitisa B i C te gripe. Zbog kompleksnosti pripreme lijekova i cjepiva, za virusne je bolesti neobično važna prevencija i izolacija eventualno zaraženih osoba.