Higijenske preporuke njima su najteže pale: pogoršanje opsesivno-kompulzivnog poremećaja

Ljudima koji pate od opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP), pandemija koronavirusa i prijetnja siromaštvom zamagljuju granicu između razumnih sigurnosnih mjera i prisilnih radnji. Tko je pogođen OKP-om, u ovoj krizi teško pronalazi ravnotežu između razumnog i pretjeranog opreza. Oni koji su dosad bili blizu ruba tog poremećaja, u opasnosti su razviti klinički OKP.

Vjerojatno već znate napamet upute za sprečavanje širenja novog koronavirusa: redovno perite ruke sapunom najmanje 20 sekundi, ne dirajte si lice, dezinficirajte često korištene predmete, izvan stana nosite masku i rukavice.
Svakodnevna upozoravanja i podsjetnici na zaštitne mjere, navode mnoge donedavno opuštene građane da postanu opsjednuti higijenom i čistoćom. Zamislite kako je tek onima koji boluju od OKP-a, koji sam po sebi tjera pacijente na radnje kao što su uzastopno pranje i čišćenje.

U zamci straha i tjeskobe

“Pandemija i posljedični stres povećavaju anksioznost i u sklopu OKP-a. Povećana anksioznost pojačava opsesivne misli i prisilne radnje, kojima pacijent privremeno i na patološki način ublažava anksioznost. Pandemija također daje utemeljenost strahovima od zaraze i kontaminacije”, rekla nam je dr. Maja Vukoja, psihijatrica na Kliničkom bolničkom centru Rebro u Zagrebu.

OKP je, naime, rasprostranjen psihijatrijski poremećaj koji prisiljava čovjeka na izvođenje određenih radnji da bi odagnao ili ublažio bolne osjećaje koji ga kronično opsjedaju. Tko intenzivno strahuje od bilo kakve zaraze, uobičajeno olakšava strah i tjeskobu nepotrebno čestim pranjem, brisanjem i dezinficiranjem tijela te predmeta s kojima dolazi u doticaj.

Prisilne radnje za olakšanje duševne boli

Osim zaraze i prljavštine, tipične situacije i pojave koje muče oboljele uključuju nered, nesreću, gubitak važnih predmeta, siromaštvo, bolest ili smrt (vlastita ili voljene osobe). Neki strahuju da će im se netko blizak teško razboljeti, ali vjeruju da to mogu barem privremeno spriječiti ako obave određenu radnju, primjerice ubace papirić u udaljenu kantu za smeće ili šutnu deset kamenčića dok hodaju ulicom.

Općenito, prisilne radnje kojima si oboljeli od OKP-a pokušavaju olakšati duševnu bol obuhvaćaju pranje, brisanje, čišćenje, uredno slaganje predmeta, prisilno brojanje, izgovaranje “čarobnih” riječi i formula, kretanje gradom strogo utvrđenom rutom i drugo.

Dodatni stres rasplamsava tegobe

U stresnim okolnostima, poput sadašnje pandemije, simptomi OKP-a mnogima postaju teži i češći. Realna opasnost obolijevanja od koronavirusa pogoršava osobama s OKP-om već prisutan strah od zaraze.

Kod nekih koji su se prije pandemije dobro nosili s OKP-om, poremećaj se prijeti opet rasplamsati. Oni koji su ranije imali tendenciju OKP-u mogli bi sad razviti klinički oblik, koji zahtijeva terapiju.

Psihijatrija danas smatra da svi imamo tendencije prema OKP-u u određenoj mjeri. Ako imate samo tendenciju, mogu vas pratiti opsesivne misli i potreba da obavljate stvari na određen način. Međutim sve to vam ne uzrokuje veće smetnje. Primjerice, može vas uzrujati što je suprug složio opeglanu odjeću drukčije od vaše upute, ali ćete se brzo osloboditi nelagode i normalno funkcionirati u nastavku dana. Kod oboljelih od kliničkog OKP-a opsesije su bolnije i duboko ukorijenjene, a prisilne je radnje teže suzbiti.

Ono od čega su se odvikavali, sada trebaju raditi

Uobičajena psihoterapija za OKP zahtijeva da se pacijenti zbog navikavanja kontrolirano izlažu podražajima kojih se boje. Ali pod uvjetom da nisu stvarno opasni te da potom ne pribjegnu pranju i dezinfekciji ruku.

“U psihoterapiji oboljeli dobivaju zadatke da se izlože izvoru straha i potom „propuste“ neku prisilnu radnju, počevši od one koju je najlakše propustiti”, kaže dr. Vukoja. “Pacijent tada uviđa da mu se ništa strašno nije dogodilo iako je preskočio uobičajenu radnju. Anksioznost treba neutralizirati i drugim sadržajima, primjerice vježbanjem podići razinu hormona ugode dopamina.”

Danas, međutim, pacijent s OKP-om zna da je opasni mikrob u opticaju. I odasvuda čuje stručne savjete da provodi upravo one iste radnje kojih se tijekom terapije pokušavao odviknuti. Stoga terapeuti danas napominju oboljelima od OKP-a da su u uvjetima pandemije pranje, čišćenje, dezinficiranje i držanje distance od mogućih izvora zaraze normalni i poželjni, a ne posljedice poremećaja. Trenutno je to rutina koje bi se svi odgovorni građani trebali pridržavati, imali OKP ili ne.

Važna uloga lijekova

Dok terapija izlaganjem stresnim podražajima tijekom aktualne krize nije primjenjiva, liječnici mogu i dalje propisivati pacijentima psihofarmake.

“U terapiji kombiniramo antidepresive, često fluvoksamin, i anksiolitike iz klase benzodiazepina kao alprazolam, diazepam i druge”, kaže dr. Vukoja. “Anksiolitici se primjenjuju dok antidepresivi ne počnu djelovati, za što je potrebno nekoliko tjedana, a kasnije se uzimaju samo po potrebi. U težim oblicima bolesti primjenjuju se i antipsihotici, konkretno kada osoba više ne može funkcionirati, izaći iz kuće, osloboditi se sumanutih misli i ideja.”

Elementi psihoterapije ipak i danas imaju mjesto u tretmanu OKP-a, zaključuje dr. Vukoja. “Svakako treba proraditi zašto činimo to što činimo, koji su strahovi u pozadini, zašto smo strogi prema sebi i ponavljamo li strogi obrazac bitnih osoba iz djetinjstva.”