Veliko srce volontera i ljekovite priče za teško bolesne mališane

Sve je počelo od priče o sloniću Elmeru ispričane malenim pacijentima na Odjelu onkologije i hematologije u Klinici za dječje bolesti Zagreb u Klaićevoj ulici. Izvedba te priče i radost teško oboljele djece ostali su duboko u sjećanju Katarini Lončarić, magistri psihologije, koja je do danas ostala aktivno uključena u projekt „Ispričat ću ti priču”.

Riječ je o projektu koji je započeo u ožujku 2012. godine pod okriljem Pedijatrijskog psiho-onkološkog centra koji je dio Zavoda za dječju onkologiju i hematologiju Klinike za dječje bolesti Zagreb. Mentorica i voditeljica projekta je specijalistica kliničke psihologije Marta Benko koja zajedno s mladim, predanim volonterima već tri godine, jednom tjedno, donosi osmijeh na lice bolesnim mališanima u Klaićevoj, pričajući im „ljekovite”, terapijske priče.

Cilj projekta je terapijski rad s djecom oboljelom od malignih bolesti, predškolske i rane osnovnoškolske dobi, a osmišljen je u namjeri da im poboljša kvalitetu života

Već dvije godine djeluje stalni postav volontera koji, uz Martu Benko i Katarinu Ločarić, čine i Ana Mužak, mag. psih., studentice psihologije Anotnia Ćosić, Ivana Glavaš, Lucija Čoga i Martina Čagalj, a odnedavno su im se priključili i novi volonteri: studentice psihologije Ana Brnad, Petra Abramović i Marina Čović, student razredne nastave Ivan Igić te Anica Šarić, mag. farmacije.

Cilj projekta je terapijski rad s djecom oboljelom od malignih bolesti, predškolske i rane osnovnoškolske dobi, a osmišljen je u namjeri da im poboljša kvalitetu života. Pričanjem i uprizorivanjem priča mališanima se pomaže da se suoče s problemima gledajući kako to čine njihovi junaci, a redovitim pripovijedanjem može im se pomoći i u razvoju mašte te razvijanju i jačanju koncentracije i pažnje. Tim volontera bira priče, no mnoge su i sami napisali, izrađuju lutkice i scenografiju te prate učinke na djecu.

O ovom vrijednom projektu koji rastresenost, plač i tugu pretvara u veselje i smijeh, toliko dragocjene oboljeloj djeci i njihovim roditeljima koji nerijetko gube bitku s najtežim bolestima, razgovarali smo s Katarinom Lončarić, želeći doznati nešto više.

ADIVA: Koliko dugo ste osobno uključeni u projekt i što Vas je na to potaknulo?

U projektu sam od samih njegovih početaka. Točnije, zajedno s mentoricom, kliničkom psihologinjom Martom Benko, pokrenula sam ovaj projekt od same ideje do njegove realizacije. Dok sam bila studentica, slušala sam njezino predavanje o ulozi psihologa u dječjoj palijativnoj skrbi koje me duboko dotaknulo i motiviralo da joj se javim za neki oblik volontiranja. Njezina vrata bila su širom otvorena za nove ideje. Sjele smo zajedno, puno pričale i zaključile da bismo mogle početi s pričama za djecu. Prva priča dogodila se u ožujku 2012. godine. Bila je to priča o sloniću Elmeru, čije se izvedbe i danas živo sjećam, kao i sve dječice koja su je tada gledala.

ADIVA: Vaš tim često i sam piše priče – koje kriterije mora zadovoljiti priča da bi imala terapeutski potencijal? Koje poruke takve priče šalju malim pacijentima?

Terapijska priča je priča koja pomaže vratiti narušenu ravnotežu i osjećaj cjelovitosti. Ona na simbolički način sadrži situacije koje dijete proživljava u svojem životu, odnosno kroz neku vrstu razrađene metafore prorađuje određenu situaciju ili ponašanje, odražava ono što se događa i nudi prihvatljiva rješenja. Bez obzira na definiciju, mi volimo reći da svaka priča može imati terapijski potencijal. Ponekad je potrebno samo malo humora kako bi se dijete oraspoložilo ili poneka klasična bajka koju dijete već dobro zna pa da pri njezinoj izvedbi stekne osjećaj sigurnosti. Jer kao što se i mi stariji volimo vraćati nekim filmovima, knjigama, pjesmama, tako i djeca vole znati što će se dogoditi njihovom omiljenom liku. To im daje određeni osjećaj kontrole i može pomoći njihovu emocionalnom razvoju.

ADIVA: Može li se nekako „izmjeriti učinak” priče? Po čemu znate da je priča postigla svoj cilj?

Često čitamo priče Susan Perrow koja se bavi terapijskim pričama za djecu. U njezinoj knjizi naišle smo na tvrdnju kako se moć priče odražava u tišini i nevidljivosti. Ponekad ne znamo kakav je odjek priča ostavila u pojedinom djetetu, teško je to mjeriti. No kad roditelji kažu kako djeca o glavnom junaku priče pričaju ostatak dana ili kad samo dijete utvrdi kako je ono hrabro kao i hrabri lav iz priče, učinak je itekako vidljiv. Krajem 2012. godine provele smo malo istraživanje u kojem smo htjele vidjeti pomaže li uprizorenje priča djeci hospitaliziranoj na onkologiji. Rezultati su pokazali kako je raspoloženje djeteta nakon priče bolje. Tako su procijenila i djeca i roditelji.

Krajem 2012. godine provele smo malo istraživanje u kojem smo htjele vidjeti pomaže li uprizorenje priča djeci hospitaliziranoj na onkologiji. Rezultati su pokazali kako je raspoloženje djeteta nakon priče bolje

ADIVA: Koliko Vam vremena oduzima sudjelovanje u projektu s obzirom na to da pišete priče, izrađujete kostime…?

Tijekom svih godina stvorile smo bazu priča koja danas broji više od 100 priča, tako da nam je odabir priče nešto lakši jer ne moramo uvijek iznova tražiti priču, no priprema lutaka je posao koji uvijek traži puno vremena. Želimo kvalitetne i kreativne lutke, u čemu nam svojim idejama trenutačno pomaže dramska pedagoginja Iva Lipovac. Također, dobili smo lutke – donaciju studenata Učiteljske akademije – koji s profesoricom Antonijom Balić Šimrak izrađuju divne lutke. Razmišljamo o traženju kreativnih volontera čiji bi volonterski rad bio usmjeren samo na izradu lutaka i paravana za predstavu.

ADIVA: Mogu li se i drugi volonteri uključiti u projekt?

Naravno. Uvijek smo otvoreni za nove volontere, iako zbog lakše organizacije te bolje pripreme i edukacije volontera volimo organizirati prijave. Tako je jedan krug bio u svibnju, kad nam se pridružilo pet novih volontera, a već u jesen planiramo novi krug prijava.

ADIVA: Je li ovaj projekt na neki način utjecao i na Vas, možda na smjer u kojem ćete dalje razvijati svoju profesionalnu karijeru? Kako se nosite s osjećajima s obzirom na to da radite s teško bolesnom djecom?

Danas sam pripravnica psihologije u Zavodu za onkologiju i hematologiju Klinike za dječje bolesti Zagreb u kojoj sam započela ovaj volonterski projekt, tako da je utjecaj na mene osobno itekako vidljiv. Prepoznala sam ovih godina kako volim raditi s djecom i htjela bih se profesionalno usavršavati na tom području. Posao psihologa na dječjoj onkologiji zasigurno je težak, no ja prije svega volim reći da je divan i plemenit. Suočavanje s teškim životnim situacijama tjera vas na stalno preispitivanje vlastitog načina života, opredjeljenja, uvjerenja i shvaćanja smisla, daje neku životnu mudrost, obogaćuje na način koji je neizreciv. Dječica i njihovi roditelji koje sam imala čast upoznati za vrijeme svog rada u meni bude osjećaj velikog poštovanja i divljenja. Poseban je to odnos i jedna moja posebna priča na kojoj sam do neba zahvalna.

Posao psihologa na dječjoj onkologiji zasigurno je težak, no ja prije svega volim reći da je divan i plemenit

Osnovan Centar za stručnu psihološku pomoć djeci i roditeljima “Pričaj mi”

Naša nam je sugovornica otkrila kako je iz volonterskog projekta „Ispričat ću ti priču” proizašla ideja osnivanja udruge koja se zove Centar za stručnu psihološku pomoć djeci i roditeljima ‘Pričaj mi’: „Kao formalnoj udruzi otvaraju nam se široke mogućnosti za osmišljavanje i pisanje novih projekata, za donacije koje bi unaprijedile rad volontera, za bolju cjelokupnu organizaciju i kvalitetnije funkcioniranje. Nakon što smo uvidjeli što sve kao udruga možemo, a vodeći računa o ljubavi koju imamo prema ovom projektu, bacile smo se na posao osnivanja Centra ‘Pričaj mi’ koji smatramo poligonom za mnoge nove ideje, suradnje i projekte, a sve s ciljem povećanja kvalitete života djece i njihovih roditelja.”