Zašto moje dijete ponekad prestane govoriti?

Kad spomenemo selektivni mutizam, mnogi na prvu znaju da je riječ o takozvanoj govornoj šutnji. No ipak im je ta dijagnoza velika nepoznanica. Prisutnost selektivnog mutizma kod djece predstavlja ograničenost u razvijanju socijalnih kompetencija kroz interakciju s osobama u svom okruženju. Kako bi djeca sa selektivnim mutizmom, koja odbijaju verbalnu komunikaciju, lakše komunicirala s okolinom, koriste neverbalni način komunikacije kod kojeg nije prisutna tako visoka razina anksioznosti. A zapravo je podloga za selektivni mutizam.

Unatoč tome što glavni uzrok tog poremećaja još nije potpuno utvrđen, postoje mnogi čimbenici koji utječu na njegovu pojavu. Uzroke možemo razvrstati u dvije skupine, a to su okolina i nasljeđivanje. Na drugi se uzrok ne može utjecati. Kada se djeca suoče s traumatičnim životnim događajem, selektivni mutizam javlja se kao posljedica ili kao način na koji se ona nose s osjećajima povezanima s traumom. Djetetov temperament utječe na interakcije roditelja i djeteta te može biti predispozicija za pojavu anksioznih poremećaja, kao i selektivnog mutizma.

Kako se poremećaj prepoznaje

Selektivni mutizam obično se javlja između treće i pete godine. A učestalost mu je vrlo niska (od 0,18 do 1,90%). Pritom je češći kod djevojčica u odnosu na dječake u omjeru 2:1. Iako se rano javlja, dijagnosticira ga se u kasnijoj dobi (između pete i osme godine) zbog složenosti prepoznavanja. U toj se dobi i očekuje da dijete komunicira s drugima izvan obiteljskog okruženja.

Selektivni mutizam definiran je kao velika i stalna nemogućnost govora u socijalnim situacijama u kojima se kod djece javlja osjećaj anksioznosti. Djeca s tom dijagnozom imaju prosječnu ili natprosječnu inteligenciju. Narušena im je verbalna i neverbalna komunikacija. Imaju neobične pokrete, javlja se napetost gornjeg dijela tijela i izraza lica te slab kontakt očima s drugim osobama. Kod pojave selektivnog mutizma mogu biti vidljiva i različita popratna obilježja. To su, primjerice, izrazita sramežljivost, socijalna izolacija i povlačenje, negativizam, kompulzivne crte, ispadi bijesa te blago suprotstavljanje.

Zbog izbjegavanja aktivnosti koje uključuju govor ta djeca imaju znatno manje prilika za usvajanje socijalnih i jezičnih vještina. A to negativno utječe na obrazovanje. Selektivni mutizam može imati velik utjecaj na buduće obrazovno ili radno dostignuće te socijalne kontakte kod mališana kod kojih nije na vrijeme dijagnosticiran niti je primijenjena metoda liječenja.

Mogućnosti liječenja

Kad je riječ o terapiji, važno je znati da danas postoje brojne metode liječenja kojima se utječe na djetetov psihosocijalni razvoj. Najučinkovitija je kombinacija dvaju psihoterapijskih pristupa – kognitivnog i bihevioralnog. Cilj je tih metoda poboljšanje kvalitete života, pri čemu je naglasak na ublažavanju prisutnih simptoma. Bihevioralnom terapijom želi se povećati učestalost verbalne komunikacije djece sa selektivnim mutizmom kako bi im se ukazalo na važnost i funkciju govora.

Važno je znati da su kod djece sa selektivnim mutizmom simptomi vidljivi kroz emocije koje proživljavaju u određenim socijalnim situacijama. Najčešći simptomi su socijalna anksioznost, anksioznost od odvajanja, općeniti anksiozni poremećaj te specifična fobija. Hoće li emocije koje djeca sa selektivnim mutizmom proživljavaju tijekom suočavanja sa socijalnim situacijama krenuti pozitivno ili negativno u velikoj će mjeri ovisiti o podršci roditelja i njihovim emocionalnim reakcijama. Obiteljski odnosi i njihov utjecaj na dijete u središtu su proučavanja brojnih znanstvenika, a to dokazuje i razvoj psihoterapije te njezina uloga u liječenju.

Zapis u genima

Socijalno ponašanje temelji se na djetetovu ponavljanju obrazaca ponašanja roditelja, što se pripisuje učenju po modelu i imitacijom. Glavni mehanizam izražavanja emocija (smijeh, plač, strah i ostalo) jest imitacija koja se javlja već u trećem mjesecu života, kada dijete oponaša izraze lica.

Važno je istražiti u kojoj mjeri na zdravlje djeteta utječe prisutnost različitih psihičkih poremećaja kod roditelja. Veliku ulogu igra genetika koju ne možemo kontrolirati. Zbog toga je velik problem ako nije na vrijeme dijagnosticirano i primijenjeno odgovarajuće liječenje roditelja. Ako se usporede prisutnost anksioznih poremećaja kod roditelja te njihova ista ili slična pojavnost kod djece, može se zaključiti da je poremećaj nasljedan s učestalošću od 15%.

Kod svih teškoća koje uključuju govorno-jezičnu komunikaciju najvažnije je na vrijeme prepoznati teškoću te pravodobno krenuti na evaluacije kako bi dijete što prije bilo uključeno u kvalitetnu i odgovarajuću terapiju.