Kako se razvijaju dječje emocije i kako se s njima nositi?

Majka i dijete su nedjeljiva cjelina; sve što se događa kod jednoga od njih dvoje trenutno se, neposredno i neobično snažno odražava na drugoga. Opisivanje psihološkog razvoja djeteta bez spominjanja psihologije roditelja ne donosi cjelovitu sliku zadivljujućih događaja koji obilježavaju sretno djetinjstvo te sretno i uspješno roditeljstvo.

Stoga, prije nego počnemo govoriti o „praktičnim” savjetima, želim vas upoznati s osnovama odnosa između roditelja i djeteta, temeljima buduće zdrave odrasle ličnosti. O ovim odnosima govorim na samome početku, nikako slučajno, pokušavajući podcrtati važnost duševnog zdravlja djeteta i roditelja na njegov cjelokupan rast i razvoj.

Odnos nastaje već prije začeća

Određeni odnosi prema djetetu nastaju već prije začeća. Roditelji zamišljaju kako će dijete izgledati, kako će se ponašati i kako će odrastati. Tijekom trudnoće se ta razmišljanja intenziviraju i postaju donekle različita kod oca i majke. Fizičke i emocionalne promjene koje se u trudnice događaju, jednim dijelom su odgovorne za te različitosti. Žena se priprema za majčinsku ulogu (njega, pažnja, bliski kontakt s djetetom), dok otac sve više razmišlja o „zaštitničkoj” ulozi, pružanju pažnje, sigurnosti i ljubavi (emocionalne podrške) majci.

I tijekom trudnoće majka i dijete komuniciraju. Majka osjeća pokrete djeteta, a ono osjeća pokrete majke, čuje zvukove iz okoline. Čini se da određena emocionalna stanja majke izazivaju lučenje hormona koji imaju utjecaja na dijete. Djeca iz neželjenih trudnoća drugačijeg su psihomotornog i emocionalnog razvoja i vjerojatno neugoda koju majka doživi u vrijeme trudnoće ima značajnog utjecaja.

Sretan susret i vezivanje majke

Činom rođenja, majka se susreće s dijelom sebe, a istovremeno i s nekim novim. Događa se ono što u anglosaksonskoj literaturi nazivaju sretan susret. Mješavina boli, straha i sreće u tim trenucima posebno senzibilizira majku da se u potpunosti posveti djetetu. Sve što se zamišljalo, sada je pred njom i započinje proces prilagodbe.

Emocionalni odnos između majke i djeteta ne razvija se istovremeno u oba smjera. Dok dojenče pokazuje prve znakove privrženosti tek nakon nekoliko mjeseci, majka se emocionalno vezuje uz dijete odmah po porodu. Majčinsko vezivanje najčešće se opisuje kao proces u kojem sudjeluju biološki i iskustveni faktori. Odmah nakon poroda i tijekom nekoliko narednih dana, događaju se hormonske promjene koje čine majku vrlo sklonom za uspostavu emocionalne veze s novorođenčetom. Kontaktom majke s novorođenčetom (koža na kožu) u ovom osjetljivom periodu započinje majčinsko vezivanje. Neka istraživanja pokazuju da kasnije, u dojenačkom periodu, više emocija pokazuju majke novorođenčadi koja su odmah po porodu bila u neposrednom kontaktu s djetetom, odnosno majke one djece koja su u ranom postnatalnom periodu češće bila s njom u kontaktu. Temeljem toga se zaključuje da je u kasnijem, dojenačkom periodu ostvarena bliskija emocionalna veza.

Slijedom ovih spoznaja razvijaju se suvremeni programi djelovanja rodilišta (jedan od njih je i UNICEF-ov program „Bolnica – prijatelj djece”) u kojima se ostvaruje fizički kontakt majke i djeteta odmah po rođenju, a tijekom vremena provedenog u rodilištu se omogućava boravak djeteta uz majku. Možda je točnije reći da se u tim trenucima čuva tjelesna bliskost majke i djeteta; priječi se njihovo iznenadno i traumatično razdvajanje. S obzirom na nezrelost djeteta i vulnerabilnost rodilje ovo razdvajanje donosi bol za oba člana nedjeljive dijade.

Razumijemo se i bez riječi

S nestankom straha i s pojavom samopouzdanja u majčinsku ulogu (da je sposobna njegovati i hraniti svoje dijete) majka postaje sposobna prepoznati potrebe djeteta te na njih odgovarajuće odgovoriti. U jednog dijela majki postoji dugotrajnija nesigurnost u svoje mogućnosti (manjak samopouzdanja i samouvjerenosti) zbog kojeg se javljaju, manje ili više izraženi, pojedini problemi u odnosima prema djetetu, a posljedično i razvoj određenih emocionalnih poteškoća u djeteta.

Nakon navršena dva mjeseca, dojenče doseže razinu razvoja u kojoj se javlja značajno intenzivnija socijalna komunikacija. U to se doba većina kontakata između majke i djeteta odvija „licem u lice” (hranjenje, povijanje, igranje), čime se otvaraju novi načini komunikacije. U tim odnosima se zapaža da i dijete i majka nastoje prilagoditi ponašanje jedno drugome. Što je majka vještija (ili bolje rečeno sposobnija) u prilagođavanju i odgovaranju na ponašanje dojenčeta, to i beba uspješnije odgovara na majčine signale. U osnovi je riječ o obostranom afektivnom (emocionalnom) prilagođavanju.

U periodu od 3. do 9. mjeseca života postupno raste usklađenost ponašanja majke i djeteta (adekvatnost odgovora na upućeni signal). Često ponavljana uspješna iskustva ostaju zapamćena i omogućavaju predviđanje reakcija kod naredne komunikacije istoga tipa. Jednom prepoznata i zapamćena iskustva doprinose izgradnji spoznaje o vlastitom biću te razlikovanju sebe od okruženja. Kako dijete psihomotorički napreduje i kako se prikupljaju komunikacijska iskustva (kod oba sudionika), raste postotak uspješnih odgovora i skraćuje se vrijeme za njihovo pronalaženje. Naime, u početku se češće javlja neodgovarajući odgovor, nakon kojeg slijedi ispravak – drugačiji odgovor. U tom procesu dijete se uči prilagođavati svoje aktivnosti kako bi ostvarilo željeni odgovor. Time se unosi dinamika u interaktivnoj komunikaciji, a dijete uči putove popravke pogrešaka i povećanja učinkovitosti svojih signala.

Djetetova potreba da bude sigurno te da na određene zahtjeve (signale) dobije adekvatni odgovor, od majke traži da bude sigurna u sebe, bez straha, te da samim svojim nastupom šalje signale sigurnosti i zaštićenosti. Nervozne kretnje, ubrzani govor te povišena frekvencija i glasnoća govora, uzrokuju nemir u djeteta. Dijete gubi osjećaj sigurnosti.

Važnost neverbalne komunikacije

Kako vidimo, već neko vrijeme govorimo o komunikaciji između majke i djeteta. Je li zaista moguće komunicirati s novorođenčetom? Da, komunikacija je vrlo živahna i teče još i prije rođenja djeteta. Riječ je o neverbalnoj komunikaciji koju prakticiramo cijeloga života, samo što toga nismo svi i uvijek jednako svjesni.

Suština dobrog komuniciranja je sposobnost majke da prepozna poruke djeteta i na njih adekvatno odgovori. Dijete izgrađuje svijest o sebi i onome što ga okružuje. Tek rođeno dijete nema jasan osjećaj različitosti između “ja” i “ono drugo”. Unutar “onog drugog” dijete postupno prepoznaje majku. Ako dojenče pošalje poruku da je gladno, na što ga majka stavi na prsa, u djeteta se postupno gradi osjećaj da može uspostaviti komunikaciju s vanjskim svijetom, da može svojom akcijom polučiti smislen odgovor. Na tako usklađenom komuniciranju započinje sve složenija i bogatija interakcija sa svime što dijete okružuje. Ono upoznaje svijet i sebe, grade se temelji buduće zdrave ličnosti. Punoća doživljaja i emocija stvara osjećaj sigurnosti u odrasle osobe i daje joj snagu da prebrodi teške trenutke.

Pokušajte se sjetiti takvih trenutaka, svatko od nas ih ponekad iskusi. Koliko ste se puta zapitali kako bi vaš otac ili majka postupili u takvim trenucima, koliko ste puta učvrstili svijest o tome tko ste i koliko vrijedite kako biste se suočili s problemom pred vama? Nevjerojatno, no za to nam treba sretno i uspješno djetinjstvo; i to od samog početka.

Kada je majka emocionalno nedostupna (depresivna, nezainteresirana, prekomjerno ustrašena, preokupirana drugim problemima i sl.) dijete ne može polučiti odgovor od nje i postaje depresivno, rađa se dubok osjećaj da ne može uspostaviti komunikaciju s vanjskim svijetom. Majka koja ima emocionalnih problema nije u stanju prepoznati poruku djeteta, pa prema tome niti odgovoriti na primjeren način. Uobičajeno majka šalje krivi odgovor ili odgovor izostaje u cijelosti. Tada dijete biva zanemareno. Ponekad takva majka osjeća da dijete nešto traži i pruža mu mnogo nepotrebnih stvari. Takva djeca izgledaju prezaštićena, površno gledajući može se reći da plivaju u moru ljubavi i pažnje. No u osnovi njihova potreba nije zadovoljena, na iskazani signal (zahtjev) dobivaju veliku količinu nepotrebnih stvari. I ta su djeca u osnovi zanemarena.

Postupno odvajanje od majke

Kreativna anticipacija – osjećaj razvojnih djetetovih potencijala, vjera u njegove mogućnosti i budućnost, jedan je od temeljnih pokretača (stimulatora) psihomotornog razvoja. Dijete ima osjećaj da može učiniti sve, ono ne poznaje vlastite granice, kao niti one koje postavlja okolina. Tek slijedi istraživanje okoline i vlastitih mogućnosti.

U dobi od oko godine dana dijete se postupno odvaja od majke. Manje ovisno i pokretljivije, ono počinje istraživati okolinu i svoje mogućnosti. Odmaci od majke postaju sve veći i učestaliji, no dijete zna da je majka uvijek negdje blizu. Čak kada je i nema blizu (npr. kada majka počinje raditi) dijete zna da ona brine o njemu. U toj dobi djeca obično imaju neki predmet koji je stalno uz njih, s kojim se uspavljuju i tješe (igračka, krpica, duda). To se naziva prelazni objekt, to je neke vrste zamjena za majku. Uvijek je tu kada treba i u nedostatku majke pomaže kada je teško.

Najzahtjevniji zadatak na svijetu – odgoj

Djeca istražuju svoju okolicu, istražuju granice do kojih mogu doseći. Temperament djeteta, individualni nagon za istraživanjem (znatiželja) te roditeljski faktor određuju dinamiku i prostor ovog procesa.

Postavljanje i prelaženje granica

U osnovi roditelji određuju granice socijalno prihvatljivog ponašanja i granice do kojih se može dijete kretati. Granice ovise o osobnim iskustvima roditelja i njihovu odgoju te proživljenim iskustvima u djetinjstvu i kasnijem životu. Tako se u nekim obiteljima nalazi vrlo liberalan odnos, granice se ponekad gotovo ne postavljaju. Dijete ne nalazi nikakve prepreke, čini što želi i što mu donosi ugodu bez obzira na to kako se to odražava na okolinu. Tipično, takva djeca ne nalaze razumijevanje izvan roditeljskog okruženja jer u pravilu ne poštuju (niti su upoznala) individualni prostor drugih osoba. Ni tjelesno ni psihološki ne kontroliraju svoju aktivnost.

Kojiput roditelji bi željeli spriječiti dijete da čini nepodopštine, no javlja se otpor i roditelji brzo popuštaju. Najčešće teško podnose frustraciju koju sa sobom donosi plač djeteta. S druge strane, dijete koje zaplače biva nagrađeno utjehama, maženjem i sl. Stoga ne nalazi razloga da korigira svoj odnos. Kasnije, kada roditelji pokušaju energično oduzeti stečena prava djetetu i rabe neugodna sredstva (psihološko i/ili tjelesno kažnjavanje), dijete još jače protestira. U osnovi opet dobiva nagradu – osjeća roditeljsku brigu. Potpuno je svejedno je li riječ o ugodi ili neugodi – svaka roditeljska reakcija “hrani” neprimjereno ponašanje djeteta (npr. njegov protest kada nešto ne želi).

Odgojni pristupi

U praksi se susreću dva tipična pristupa u odgoju djeteta:

1. 1. roditelj nastoji okolicu prilagođavati potrebama djeteta, i
2. 2. roditelj nastoji prilagoditi dijete uvjetima u kojima se nalazi.

U prvoj varijanti roditelj će prije ili kasnije izgubiti mogućnost da prilagođava životne uvjete potrebama djeteta i tada se ono brutalno susreće sa svim problemima koji su uzrokovani njihovim nerazvijenim mehanizmima prilagodbe samostalnog funkcioniranja. Takva djeca, tada već odrasli ljudi, teško prebrode stresne periode.

Savjeti za roditelje

Odgajanje djece jedan je od najtežih poslova na svijetu, i posao za koji ćete se uvijek osjećati nespremnim. Međutim, to je i posao koji čovjeka najviše ispunjava. Donosimo nekoliko savjeta o odgovornostima u odgoju djece koji bi vam mogli pomoći da se kao roditelj osjećate ispunjeno, ali i da više uživate u svojoj djeci.

1. Njegujte djetetovo samopoštovanje

Osjećaj o sebi djeca počinju razvijati još u dojenačkoj dobi, kada o sebi saznaju “kroz vaše oči”. Dijete upija vaš glas, govor tijela i svaki vaš izraz. Roditeljske riječi i ponašanje više od bilo čega drugog utječu na razvoj djetetove slike o sebi. Pohvalite li dijete za njegova postignuća, koliko god mala bila, u djetetu ćete razviti osjećaj ponosa. Ako mu dopustite da radi stvari samo za sebe, pomoći ćete mu da se osjeća sposobnim i neovisnim. S druge strane, omalovažavanjem ili negativnim usporedbama s drugim djetetom učinit ćete da se osjeća bezvrijedno.

Izbjegavajte dvosmislene poruke ili korištenje riječi kao oružja: “Kako glupo od tebe!” ili “Ponašaš se nezrelije od svog mlađeg brata!”. Takvi komentari zabole dijete “iznutra” isto kao što bi zabolio udarac “izvana”.

Budite suosjećajni i riječi birajte pažljivo. Neka dijete nauči da svi griješe i da ga i dalje volite, čak i kada ne volite neke njegove postupke i ponašanje.

2. Primijetite djetetovo dobro ponašanje

Jeste li se ikada zapitali koliko ste puta reagirali negativno prema djetetovim “nestašlucima” tijekom dana? Možda otkrijete da kritizirate više nego što komplimentirate. Kako biste se vi osjećali kada bi vaš šef imao toliko negativnog naboja, čak i dobronamjernog?

Puno učinkovitiji pristup je “uhvatiti” dijete dok radi nešto dobro: “Sam si se sjetio namjestiti krevet, pa to je sjajno!” ili “Promatrala sam te dok si se igrala s drugom djecom, bila si vrlo strpljiva – mama je ponosna na tebe!”

Gledajući “na duge staze” takve će izjave ohrabriti dobro ponašanje, za razliku od ponavljanja oštrih ukora. Usredotočite se na to da svakoga dana primijetite neku dobru stvar koju možete pohvaliti. Budite velikodušni u nagrađivanju – vaša ljubav, zagrljaj i komplimenti mogu učinit čuda i često su dovoljna nagrada. Vrlo brzo ćete uvidjeti da ponašanje “napreduje” prema željenom.

3. Postavite granice i budite dosljedni

U svakom je kućanstvu neophodna disciplina. Njezin je cilj pomoći djetetu u izboru prihvatljivog ponašanja i učenju samokontrole. Djeca će vjerojatno iskušavati ograničenja koja ste im postavili, ali ona su im nužna kako bi postali odgovorne odrasle osobe. Uspostavljanje kućnih pravila pomoći će djetetu u razumijevanju vaših očekivanja i razvoju samokontrole. Kućna pravila mogla bi uključivati: nema televizije prije večere, ili nema udaranja i vrijeđanja, ili uvredljivo izazivanje nije dopušteno.

Kako biste uspjeli u provođenju tih pravila, morat ćete imati sustav “na mjestu” kada je u pitanju kršenje pravila: npr. jedno upozorenje, potom posljedice poput gubitka nekih privilegija (gledanje crtića ili igranja u parku) ili prekidanje igre. Česta pogreška roditelja je što ne uspijevaju biti dosljedni u “kaznama”. Nećete disciplinirati dijete ako jedan dan reagirate na kršenje pravila, a drugi dan ne. Dosljedno učite dijete svojim očekivanjima.

4. Imajte vremena za djecu

Zbog mnoštva obveza, roditelji i djeca teško se mogu naći na zajedničkom obroku ili provesti neko vrijeme u kvalitetnom druženju. Ali vjerojatno ne postoji nešto što bi vaše dijete željelo više od toga. Probudite se 10 minuta ranije kako biste mogli doručkovati s djetetom ili odgodite pranje suđa i nakon večere otiđite u zajedničku šetnju. Djeca kojoj nedostaje roditeljske pažnje koju priželjkuju često se ponašaju neprimjereno jer su se uvjerila da će na taj način pažnju usmjeriti na sebe.

Dosta roditelja na obostrano zadovoljstvo ima zakazano vrijeme za djecu. Naprimjer, recite djetetu da je utorkom posebna večer s mamom ili tatom i dopustite mu da samo odluči kako ćete to vrijeme provesti. Razmislite i o drugim načinima povezivanja s djetetom – ostavite mu poruku ili neku posebnu igračku.

Čini se da adolescenti priželjkuju manje pažnje svojih roditelja nego mlađa djeca. S obzirom da postoji manje zajedničkih točaka na kojima se roditelji i tinejdžeri mogu pronaći, roditelji bi trebali sve učiniti kako bi bili dostupni kada tinejdžer izrazi želju za razgovorom ili sudjelovanjem u obiteljskim aktivnostima. Zajednički odlazak na koncerte, igre i druge stvari koje možete raditi zajedno pomoći će vam u komunikaciji i omogućiti da saznate više o djetetu i njegovim prijateljima.

Nemojte osjećati grižnju savjesti ako ste zaposleni roditelj. Postoji dosta “sitnica” koje možete raditi s djetetom – poput pečenja kokica, kartanja, razgledanja izloga – kojih će se rado sjećati.

5. Budite dobar uzor

Mala djeca u velikoj mjeri ponašanje uče promatrajući vas. Što su mlađa, više će se ravnati prema vama. Prije nego što planete i počnete vikati pred djetetom, razmislite želite li da se vaše dijete tako ponaša kada se razljuti. Stalno budite svjesni da vas vaše dijete promatra. Studije su pokazale da djeca sklona agresivnom ponašanju obično ako kod kuće imaju uzor za takvo ponašanje.

Stvorite uzor s osobinama koje želite razviti u djetetu: poštivanje, prijateljsko raspoloženje, ljubaznost, poštenje, toleranciju. Pokazujte nesebično ponašanje. Činite dobro drugim ljudima bez očekivanja protuusluge ili nagrade. Zahvaljujte i komplimentirajte. I prije svega: postupajte prema svome dijetu onako kako biste željeli da drugi postupaju prema vama.