Kako riječi roditelja oblikuju našu sliku o sebi: štetan utjecaj posramljivanja

Jeste li možda tijekom odrastanja čuli rečenice poput „Sram te bilo!“ i „Baš si zločest/a!“ ili ste pak u odrasloj dobi doživjeli da vas netko opisuje kao nesposobnog zaposlenika, neodgovornog prijatelja ili preosjetljivog partnera? Sjećate li se kako ste se tada osjećali i kako se je vaše ponašanje mijenjalo nakon toga? Između ostalih osjećaja, vrlo je vjerojatno da ste u nekoj takvoj situaciji doživjeli sram.

Osjećaj srama javlja se kad vlastite osobine procjenjujemo kao negativne ili nedovoljno dobre, odnosno kad se pitamo jesmo li dovoljno dobri s obzirom na neke društvene ili osobne standarde.

Sa sramom se ne rađamo

Sram može biti izrazito neugodna emocija te se uz njega često javljaju osjećaji bezvrijednosti i bespomoćnosti. Takvi nas osjećaji mogu paralizirati i ponekad dovedu do toga da jednostavno ne poduzmemo ništa, što dugoročno može nepovoljno utjecati na naše odnose i sliku o sebi.

Iako je većini ljudi sram dobro poznat osjećaj, s njim se ne rađamo, već ga učimo kroz život. Prvi se put javlja sredinom druge godine života, kad kroz povratne informacije iz okoline usvajamo određena društvena pravila i kad se javlja samosvijest, odnosno spoznaja da smo zasebno biće odvojeno od drugih ljudi. Samosvijest je znanje koje imamo o sebi i doživljaj toga tko smo, a za njegovo su oblikovanje najčešće najzaslužniji roditelji.

Sram vs. krivnja

Roditelji koji koriste posramljivanje kao odgojnu metodu često svoju djecu dobronamjerno žele naučiti pristojnom ponašanju i poštivanju pravila, odnosno cilj posramljivanja najčešće je da dijete prestane s nepoželjnim ponašanjem.

No iako mu je namjera promijeniti ponašanje, posramljivanje kritiku usmjerava na djetetove osobine („zločest/a si“), a ne na konkretne postupke („nije u redu bacati tuđe igračke“). Pritom posramljivanje može poprimiti različite oblike: ponekad su to direktne i izravne poruke poput „Sram te bilo“, a ponekad manje direktne rečenice poput „Mislila sam da ti si dobra curica“, „Kako si neuredan“, „S tobom uvijek samo problemi“, „Zašto ne možeš biti pametna kao starija sestra?“, „Kako to ne znaš?“ i slično. Svima je njima zajedničko da se kritika upućuje na dijete kao ljudsko biće, a ne na nepoželjno ponašanje.

Kada se kritizira neka naša osobina, često ne znamo što napraviti s tom informacijom jer tu osobinu ne možemo brzo promijeniti snagom volje, pa se nerijetko dogodi da se samo osjećamo loše i/ili bespomoćno. S druge strane, lakše nam je nositi se s kritikom usmjerenom na ponašanje jer to ponašanje možemo promijeniti relativno brzo: možemo pospremiti igračke, napisati zadaću ili se ispričati zbog pogreške kojom smo nekoga povrijedili. Zato je osjećaj krivnje drugačiji od osjećaja srama – krivnju osjećamo kad se neko naše ponašanje procjenjuje nepoželjnim, a sram osjećamo kad se negativno procjenjuju naše osobine ili tko smo kao osoba. Krivnja može djelovati motivirajuće jer nad svojim ponašanjem imamo kontrolu, dok sram može djelovati upravo suprotno.

Dugoročne posljedice posramljivanja

Zbog toga što nas sram može paralizirati, nerijetko se dogodi da posramljivanje doista odmah daje rezultate, odnosno trenutno zaustavi nepoželjno ponašanje. To može roditelja ohrabriti u primjenjivanju takve odgojne metode.

No, iako kratkoročno može dovesti do željenog ishoda, izazivanje osjećaja srama često se povezuje s lošom prilagodbom djeteta na okolinu. Neke od dugoročnih posljedica posramljivanja na dijete jesu:

• Lošija slika o sebi.
• Povlačenje i zatvaranje u sebe.
• Ljutnja i agresivnost prema onima koji su upućivali posramljujuće poruke djetetu kroz odrastanje ili će to činiti u nekim drugim životnim okolnostima (tijekom obrazovanja, na radnom mjestu i slično).
• Ograničavanje spontanosti – kao posljedica redovitog posramljivanja ili neodobravanja, dijete počinje sâmo „cenzurirati“ svoje ponašanje kako bi izbjeglo takve poruke u budućnosti. Isto se javlja i u odrasloj dobi gdje učimo prilagođavati svoje ponašanje prema okolini, srameći se nekih svojih osobina ili onoga što jesmo.
• Psihičke teškoće – povećana sklonost emociji srama ima važnu ulogu u razvoju anksioznih poremećaja, a sklonost negativnom procjenjivanju svojih osobina i postupaka u raznim životnim situacijama može dovesti do pojave nekih depresivnih simptoma³. Takve se teškoće mogu javiti već u djetinjstvu ili u adolescenciji i odrasloj dobi.

Snažan utjecaj roditelja

Poruke posramljivanja snažnije djeluju na dijete ako dolaze od osobe koja mu je bliska, koju vole ili kojoj se dive. Zato mogu biti posebno utjecajne kada dolaze od roditelja.

U ranom su djetinjstvu roditelji djetetu glavni izvor informacija o njemu samome, odnosno oni su zrcalo preko kojega dijete vidi samo sebe. Ono što će dijete u zrcalu vidjeti i tako naučiti o sebi ovisi o tome kako se roditelj prema njemu ponaša, koje poruke šalje i kako ga vidi.

Ako roditelj redovito koristi posramljivanje, dijete prima poruku da nešto nije u redu s njime te da nije dovoljno dobro ili vrijedno, što nepovoljno utječe na djetetov doživljaj sebe. Ta djeca i u odrasloj dobi češće osjećaju sram, smatraju da u većini slučajeva nisu dovoljno dobra te su sklona negativno procjenjivati vlastite osobine i u većoj se mjeri oslanjati na procjenu okoline. Ako roditelj pak djetetu svakodnevno (riječima i ponašanjem) daje do znanja koliko je vrijedno i koliko mu znači, dijete će biti sklonije razviti pozitivniji doživljaj sebe, odnosno više samopoštovanje i samopouzdanje. Takva djeca osjećaju da su vrijedna samim time što postoje (a ne zbog svoje uspješnosti) te su manje usredotočena na procjene iz okoline, neovisno o tome radi li se o pohvalama ili kritikama.

Smjernice za odgoj bez posramljivanja pročitajte u članku objavljenom u cijelosti na stranici udruge Kako si?.