Izazovi roditeljstva: treba li i kako djetetu davati džeparac?

Svaki roditelj se u nekom ili više navrata tijekom odrastanja svog djeteta zapita o potrebi davanja džeparca. A neka od pitanja su: ima li smisla davati djetetu džeparac, hoće li se time razmaziti dijete, što ako obitelj nema financijske mogućnosti, koliko bi džeparac trebao iznositi i kada bi ga trebalo početi davati, kako bi ga dijete trebalo trošiti…

Džeparac je dobar način da dijete nauči vrijednost novca te da shvati kako štedjeti i mudro donositi odluke o potrošnji. Isto tako, roditeljima pruža priliku da s djecom razgovaraju o dobrim novčanim navikama, poput štednje za cilj i trošenja samo onoga što si može priuštiti.

Pritom je važno spomenuti da djeca najviše uče oponašanjem te će stoga, dugoročno gledano, vrlo vjerojatno usvojiti financijske navike svojih roditelja gledajući kako roditelji postupaju s novcem.

Puna samostalnost u odlučivanju – i greške su poučne!

Ako dijete donese „lošu“ odluku, i to je iskustvo iz kojeg može nešto naučiti. Krajnji cilj je naučiti dijete da samostalno brine o novcu kojim raspolaže, da planira, računa, procjenjuje, donosi odluke i preuzima odgovornost. Stoga im je ponekad potrebno da nauče lekciju na svojoj koži, iz koje će naučiti više nego iz eventualnog prigovaranja roditelja. Dopustiti djeci da pogriješe, dio je procesa učenja.

Samostalnost u odlučivanju također može djetetu pomoći da nauči određivati prioritete. Primjerice, koja im je igračka ili igrica važnija/draža/bolja ili koja im je šminka potrebnija u ovom trenutku, a s kojom se još može pričekati, odnosno „želim li pričekati da skupim više novaca kako bih kupila nešto skuplje?”.

Davanje povjerenja i dogovaranje pravila

Osim što davanjem džeparca roditelji daju djetetu određenu količinu novca s kojom ono smije raspolagati, davanjem džeparca mu daju i povjerenje za upravljanje novcem, odnosno za odlučivanje na što će trošiti ili će pak štedjeti.

Pretpostavka je da dijete, nakon što dobije džeparac, ima kontrolu nad dobivenim novcem. To znači da je nerealno očekivati da će taj novac trošiti onako kako roditelji to žele. Ako roditelji imaju određena očekivanja, važno je da o tome s djecom razgovaraju. Na primjer ako džeparac ne smatraju dodatnim novcem i/ili si to ne mogu priuštiti, već očekuju da dijete tim novcem kupi nešto određeno.

Općenito je važno da prije uvođenja odnosno davanja džeparca djetetu, roditelji s djetetom dogovore pravila: od iznosa džeparca, kada će ga dobivati, na koje stvari se smije, odnosno ne smije trošiti i kako bi ga bilo dobro rasporediti.

Kada i koliko?

Na pitanje kada početi davati džeparac djeci, nema točnog ili pogrešnog odgovora, odnosno nema pravog vremena. Obično se preporučuje period u kojem dijete nauči računati i istovremeno pokazuje zanimanje za novac. Važna je i procjena roditelja je li dijete dovoljno zrelo.

Prije svega, nužno je voditi računa o financijskoj mogućnosti obitelji. Samo roditelji mogu znati točnu financijsku situaciju unutar obitelji te oni određuju vrijeme i visinu džeparca za svoje dijete ili djecu, a koju si mogu priuštiti. U svakom slučaju, ne treba pretjerivati, a iznos džeparca treba prilagoditi uzrastu djeteta.

Izvor: Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba