Izazovi prepoznavanja djece s ADHD-om

ADHD je jedan od češćih razvojnih poremećaja dječje i adolescentne dobi kojeg obilježava snižena razina samokontrole održavanja pažnje i motoričke aktivnosti. Pojavnost je u oko 3 do 5% djece predškolske dobi, dok se u literaturi navodi da u školskoj dobi pojavnost može biti značajno veća, do 12%. U dječaka je učestalost tri do četiri puta veća nego u djevojčica, no u novijim istraživanjima se pokazalo da u dječaka dominira oblik bolesti s predominantnom simptomatologijom motoričke hiperaktivnosti i impulzivnosti, dok je u djevojčica češće riječ o poremećaju pažnje što ih čini manje upadljivima i problematičnima za okoliš. Poremećaj traje od predškolske dobi do adolescencije u tri četvrtine djece, a oko polovice se poremećaj nastavlja do u odraslu dob.

Uzroci

Prema današnjim spoznajama uzroci se nalaze u biološkim, socijalnim i emocionalnim čimbenicima ranog rasta i razvoja. Svaki od njih je značajan u definiranju konačnog oblika bolesti i njezinog intenziteta.

Napretkom suvremenih dijagnostičkih tehnologija zapažene su promjene u moždanim strukturama, neurobiokemijskim i električnim funkcijama mozga. Također je zapažen i utjecaj nasljeđa u nastanku ADHD-a.

Postoje brojne poveznice s drugim razvojnim poremećajima mozga, primjerice djeca s poremećajem iz autističnog spektra značajno češće imaju poremećaj pažnje i hiperaktivnost ili impulzivnost (njih oko 20%). I obrnuto, djeca s ADHD-om su u 20 puta većem riziku nastanka poremećaja iz autističnog spektra.

Raznolikost simptoma

Znaci ovog poremećaja su šaroliki po svojoj vrsti i intenzitetu. Neki od njih su (Izvor: Udruga „ADHD i ja“):

• počinju raditi prije negoli su dobili upute i shvatili ih
• rade prebrzo i čine nepotrebne pogreške, a ne pogreške povezane s neznanjem
• stalno su u pokretu, sve dodiruju i ne mogu duže sjediti na jednom mjestu, napuštaju mjesto u učionici ili na drugim mjestima gdje se očekuje da sjede
• na pitanja odgovaraju prebrzo, bez razmišljanja
• ne mogu zapamtiti upute, iako nemaju teškoća s pamćenjem
• prelaze s jedne aktivnosti na drugu
• rijetko završavaju započete zadatke
• takva su djeca jako povodljiva, privlače ih druga djeca koja puno pričaju i rade buku
• previše pričaju i često prekidaju razgovore
• ne paze kada nastavnik nešto objašnjava
• govore, pjevaju i šapću sami sebi
• mašu rukama i nogama ili se vrpolje na stolici
• trče naokolo ili se penju u situacijama u kojim to nije prikladno
• ne mogu se igrati u tišini
• pretjerano pričaju i dr.

Izazovi postavljanja dijagnoze

Radeći u pedijatrijskoj ordinaciji, relativno često netko postavi sumnju na ADHD – roditelj, predškolska ustanova ili pak pedijatar tijekom sistematskog pregleda. U oko 90% ove djece se nakon timske obrade ne nalazi elemenata za ADHD. Najčešće je riječ o vrlo inteligentnoj i temperamentnoj djeci koja su odgojno zahtjevna, često je riječ i o permisivnom odgojnom stilu u kojem se djetetu ne postavljaju granice dopuštenog (primjerenog ili prihvatljivog) ponašanja. Preostalih desetak posto djece prati stručni tim i tek negdje oko 1-2% predstavlja teške oblike i/ili ima ispunjene jasne kliničke kriterije za ovu dijagnozu.

Potrebno je istaknuti da bez temeljite stručne procjene nije moguće postaviti dijagnozu. S obzirom na to da je nerijetko riječ o roditeljima  koji su opterećeni strahovima i nesigurnošću (doduše, posljednjih godina u njih dominira strah od autizma), potreban je suportivan pristup i suradnja. Potrebno je jasno dati roditelju do znanja da problem nije uzrokovan njihovim roditeljskim neuspjehom u odgoju djeteta, niti je riječ o djetetovoj „zločestoći“ koja zahtjeva tvrdo discipliniranje.

Što može pomoći?

Ovisno o poteškoćama, planira se interdisciplinarni pristup stručnjaka, roditelja i odgojno-obrazovne ustanove. Posebice je značajna prilagodba školskog programa podučavanja i ocjenjivanja školaraca.

Prekomjernu stimulaciju treba izbjegavati (npr. televizija, mobiteli, digitalne igre), treba provoditi čim više vremena na otvorenom te podučiti dijete kako prepoznati stanje povišene napetosti i kako može sebi pomoći.

Danas su na raspolaganju nove tehnologije kao što su npr. neurofeedback uređaji koji pomažu djeci u ovladavanju ovih vještina. Primjena lijekova u našoj sredini se susreće iznimno rijetko. Raznovrsna, zdrava i uravnotežena prehrana se preporučuje, no nema dokaza o koristi nekih posebnih dijetalnih režima ili detoksikacijskih postupaka.