I spavanje se uči: usnivanje, spavanje i poremećaji spavanja

Ima li što jednostavnije? Umoran si – legneš i zaspiš. Kada se naspavaš, probudiš se sa smiješkom. Nažalost, nisu svi roditelji te sreće da im djeca lako usnivaju i spavaju cijelu noć. Većina ih ipak ima određenih poteškoća, a za manji dio roditelja problem nespavanja njihovog djeteta postaje prava noćna mora. Dijete ne treba podcjenjivati – svako dijete može naučiti spavati.

Najčešća roditeljska greška

Neverbalne poruke trebaju biti jasne i čvrste. Treba iskopčati „prekidač“ koji djeca znaju tako predano godinama koristiti dovodeći nerijetko roditelje do granice gdje prestaje roditeljska ljubav.

Najčešće se djeca koja imaju problema sa spavanjem uspavljuju na prsima ili na rukama. Kada zaspu, nastoji ih se potiho smjestiti u njihov krevetić. Ova tipična radnja je u osnovi čista prevara koju dijete drastično kažnjava čim se prvi put probudi. Najčešće se to događa dva sata nakon što prođe prva faza spavanja (bez snova). Tada slijedi kratko buđenje koje ima za cilj provjeriti je li sve u okolici u redu, a potom slijedi nastavak spavanja. Mi se prosječno budimo sedam puta, no većinom se toga ne sjećamo. Tek ako nešto u okolini nije u redu, potpuno se razbudimo. Kada dijete vidi da više nije u naručju majke, u potpunosti se razbudi i počinje glasni protest. Potom, naravno, slijedi nagrada – majčin zagrljaj, topli dodir i hrana. Iskreno govoreći, nema razloga da se i kod sljedećeg buđenja ponovno ne zaplače i primi nagrada.

Površno gledajući, nije za očekivati bilo što loše u ovakvom načinu noćnog spavanja. No ipak, noć po noć polako iscrpljuje snagu roditelja, majka postaje napetija, a dijete sve nemirnije i zahtjevnije. Kada se osjećaj sigurnosti i smirenosti majke istopi, dijete se osjeti ugroženim i pokušava se što jače priviti uz majku. Stalno želi biti na rukama, cendra, nakratko se primiri kada dobije neki novi sadržaj. I ovdje je potreban pošten i samouvjeren pristup djetetu.

Pravilno uspavljivanje djeteta

Kada je vrijeme za spavanje dijete treba položiti u njegov krevetić, nakratko ga umiriti i pozdraviti se te napustiti sobu. U podlozi se nalazi jasna poruka: vrijeme je za spavanje, pospan si, možeš sam zaspati, majka te voli.

Ako uslijedi plač, treba suspregnuti emocije (plač djeteta je najjači podražaj), pustiti da potraje 10 minuta i potom se nakratko javiti djetetu. To treba činiti sasvim neutralno, bez „davanja sebe“. To je poruka „Mama je ovdje, nije te napustila, ali ti ostaješ u krevetiću jer je vrijeme za spavanje“. Ako se nastavi plač, treba se javljati u intervalima koji su svaki put duži za po 5 minuta. Nakon nekoliko dana, (bolje rečeno noći) dijete će spavati bez poteškoća.

No nerijetko je majčinski instinkt prejak i tada nije moguće, niti je preporučljivo, dosljedno držati se ovih uputa. Kojiput ćemo malo „popustiti“ ali nam je cilj jasan – mirna noć. Stoga će majka pristupiti djetetu no pri tome treba nastojati biti što suzdržanija u komunikaciji i iskazivanju emocija.

Zašto je važno ne reagirati odmah na proteste?

Općenito je dobro ne intervenirati odmah na prve proteste ako se dijete susretne s nižom razinom stresa (gladno je, pospano, mokro ili mu je dosadno). Manja zadrška u pristupanju će omogućiti djetetu da razvije vlastite mehanizme obrane od ovih nižih razina stresa i mehanizme samoutjehe. Ako interveniramo odmah, oni će se razviti uz dosta kašnjenja. Čini se da tada i u odrasloj dobi kapacitet nošenja s problemima bude manji.

Treba pokušati postupati kao njegovateljica u bolnici u tri sata ujutro. Ona će doći do djeteta (ne baš istoga časa), podignut će dijete i s relativno malo emocija nastojati ga primiriti. Ili treba zamisliti da imate petero djece; koliko bi emocija noću unosili u smirivanje jednog od njih?

Kada je riječ o dojenčetu koje se hrani majčinim mlijekom, majka ga može staviti na prsa, no uz što manje drugih lijepih i toplih poruka kao što je maženje, tepanje i slično. I ovdje majka iskazuje manjak spremnosti za komuniciranjem, što bi dijete trebalo osjetiti i nastaviti spokojno spavati.

Koliko sna je potrebno predškolcima?

Treba imati na umu da spavanje, kako ga mi vidimo izvana, dobrim dijelom odražava i način funkcioniranja mozga djeteta; jednako kao i kretanje, ponašanje i refleksi.

U prvim mjesecima života duljina spavanja je izrazito varijabilna – neka djeca uglavnom spavaju, dok su druga tijekom dana uglavnom budna i tek na desetak minuta zadrijemaju. U pravilu noću spavaju desetak sati. S povećanjem dobi, periodi spavanja, naročito onog dnevnog, postaju sve kraći i većina djece u dobi od četiri do pet godina više ne želi spavati po danu.

U studiji Sveučilišta Northwestern praćeni su obrasci spavanja 500 predškolaca. Djeca koja su spavala kraće od 10 sati dnevno (uključujući spavanje preko dana) imaju 25% veće izglede za poremećaje u ponašanju. U ovoj skupini djece je povećan rizik od poremećaja ponašanja kao što su agresivnost, suprotstavljanje i nesuradljivost.

Sustavi u mozgu za spavanje i budnost

Krivo bi bilo zaključiti da nespavanje uzrokuje navedene poteškoće; zapravo, sve te poteškoće i nespavanje ukazuju na probleme u sazrijevanju mozga i njegovu funkcioniranju.

U mozgu postoji sustav koji je zadužen za razbuđivanje i drugi za uspavljivanje („gašenje“). Često se susrećemo s djecom, ali i odraslim osobama, kod kojih je sustav razbuđivanja vrlo trom; dijete se nikako ne može razbuditi (česti problem koji uzrokuje mokrenje noću u krevet), a odrasla osoba ne može početi funkcionirati prije podneva ili bez svoje kave. Kod djece vrlo često postoji i vrlo trom sustav za uspavljivanje. Takva su djeca pospana, cendrava ali se nikako ne mogu opustiti i zaspati. Kod onih s vrlo živahnim sustavom razbuđivanja (obično su to vrlo podražljiva djeca) dolazi do vrlo brzog i potpunog razbuđivanja na mali podražaj.

Sva navedena obilježja spavanja su produkt bioloških zbivanja u mozgu (burnih procesa izgradnje i sazrijevanja) i podražaja iz okoline – načina kako i koliko komuniciramo s djetetom.

Kako prepoznati problem?

Postoji vrlo široka raznolikost normalnih obrazaca usnivanja, spavanja i razbuđivanja te treba biti oprezan pri donošenju ocjene o smetnjama koje su uzrokovane poremećajem u razvoju.

Načelno, ako se dijete normalno ponaša tijekom dana i nema sumnji u neurološka odstupanja, nema opravdanja podvrgavati ga pregledima i neuropedijatrijskoj dijagnostici.

Noćni strahovi – ružni, ali bezopasni

Relativno se često susreće pojava intenzivnog plača nekoliko sati nakon usnivanja. Tada nije moguće uspostaviti kontakt s djetetom niti ga umiriti jer on zapravo spava.

Uobičajeno su u podlozi vrlo intenzivni snovi koji nerijetko budu potaknuti intenzivnim doživljajima tijekom prethodnog dana, naročito ako je dijete jako umorno i naglo utone u san.

Stoga se preporučuje da predvečer ne bude previše intenzivnih podražaja (igranja, skakanja i sl.). U trenutku epizode plača, ako dijete očigledno odbija fizički kontakt i ne može se razbuditi, može se pokušati umirujućim glasom doprijeti u podsvijest djeteta kroz san („sve je uredu, mama je ovdje“). Pomoći će spoznaja da noćni strahovi, koliko god ružno izgledali, nemaju utjecaja na razvoj djeteta.