Cerebralna paraliza: uzroci, simptomi i liječenje

Cerebralna paraliza najčešći je tjelesni invaliditet u djetinjstvu; javlja se kod približno 1 od 700 novorođene djece u zemljama s visokim prihodima. Može se definirati kao grupa poremećaja pokreta i položaja uzrokovana defektom ili oštećenjem nezrelog mozga.

Pojam „cerebralna“ odnosi se na mozak, a „paraliza“ na poremećaj pokreta i položaja. Definicija i dijagnoza cerebralne paralize još su uvijek predmet mnogih diskusija. Predlaže se i novi naziv za cerebralnu paralizu – „središnji motorni deficit“ – vjerujući da je to bolje razumljiv termin.

Posljedice oštećenja mozga

Ne postoji jedinstven uzrok, ali su istraživači utvrdili niz čimbenika koji mogu dovesti do oštećenja mozga. Cerebralna paraliza je krovni termin za grupu poremećaja koji utječu na sposobnost osobe za vlastito kretanje, a koji su posljedica oštećenja mozga prije, tijekom ili nakon rođenja.

Cerebralna paraliza utječe na ljude na različite načine; može utjecati na kretanje tijela, kontrolu mišića, koordinaciju mišića, njihov tonus, reflekse, držanje tijela i ravnotežu. Iako je cerebralna paraliza trajno, doživotno stanje, neki od ovih znakova cerebralne paralize mogu se poboljšati ili pogoršati tijekom vremena. Ljudi s cerebralnom paralizom također mogu imati poremećaje vida, sluha, govora, epilepsiju, intelektualne teškoće i/ili poteškoće učenja.

Uzroci cerebralne paralize i čimbenici rizika

Uzroci cerebralne paralize i čimbenici koji povećavaju vjerojatnost da će dijete imati cerebralnu paralizu dijele se na:

• prenatalne – od začeća do poroda,
• perinatalne – kratko vrijeme iza poroda i jedan tjedan poslije poroda te
• postnatalne – poslije prvog tjedna iza poroda.

Prenatalni uzroci:

• obiteljske forme cerebralne paralize,
• definirani prenatalni sindromi,
• kromosomske abnormalnosti,
• dokazane kongenitalne infekcije (toksoplazmoza, rubeola, citomegalovirus, herpes),
• cerebralne anomalije (uključujući neodređenu primarnu mikrocefaliju i fetalni hidrocefalus),
• manjak kisika,
• alkohol ili lijekovi upotrebljavani za vrijeme trudnoće.

Perinatalni uzroci:

• moždano krvarenje u unutarnje prostore mozga i/ili u moždano tkivo,
• periventrikularna encefalomalacija – oštećenje moždanog tkiva lokaliziranog oko ventrikula (prostor s likvorskom tekućinom) uzrokovana manjkom kisika ili problemima s protokom krvi,
• potvrđeni edem mozga ili evidentnost neonatalnog šoka, npr. potreba za oživljavanjem,
• niski Apgar ili niski pH, mehanička ventilacija više od sedam dana ili komplicirana pneumotoraksom,
• neonatalni meningitis,
• neonatalne konvulzije,
• teška žutica, vrlo niski nivo glukoze ili drugi metabolički poremećaji,
• značajni rizični čimbenik je prerani porod (prematurus), osobito ako postoji istovremena višestruka trudnoća (dvojci, trojci …) – ta djeca se moraju shvatiti kao neurorizična dok se ne dokaže da nisu.

Postnatalni uzroci:

• trauma mozga,
• infekcije,
• vaskularni problemi,
• neoplazme,
• manjak kisika.

Znakovi i simptomi

Kada dijete ima oštećenje mozga, onda će različiti simptomi i znakovi voditi roditelje da posumnjaju da nešto nije u redu. Neki od tih simptoma i znakova su:

• otežano sisanje, disanje i gutanje, što pobuđuje sumnju na leziju mozga,
• slaba kontrola glave poslije dobi od tri mjeseca,
• prekomjerna napetost ili mlohavost mišića,
• nesposobnost sjedenja bez potpore od 8. mjeseca,
• upotreba samo jedne strane tijela,
• poteškoće hranjenja,
• jaka iritabilnost,
• odsutnost osmijeha.

Dijagnoza i tretman

Konačnu dijagnozu cerebralne paralize postavlja neuropedijatar i/ili fizijatar.

Budući da nema dva ista djeteta  s cerebralnom paralizom potreban je individualni program tretmana. Fizikalni terapeut, radni terapeut i govorni terapeut nastojat će poboljšati djetetov posturalni tonus, pokrete i govor. Učinkovitost fizikalnog tretmana ovisi o težini oštećenja mozga i postojanju drugih oštećenja, kao što su malformacije i defekti osjetila, epilepsija i drugo, kao i o samom tretmanu, odnosno vremenu kada je započet, koliko je ciljan i kakvim se intenzitetom provodi.

Osim oštećenja pokreta i položaja, dijete s cerebralnom paralizom može imati i druga stanja koja ometaju rast i učenje. To su mentalna retardacija, konvulzije, problemi vida, oštećenja sluha, govorni poremećaji, problemi učenja, poremećaj pažnje i hiperaktivnost.

Važna uloga roditelja

Roditelji moraju prihvatiti svoje dijete kao osobu kojoj se je dogodilo da ima cerebralnu paralizu, a ne kao cerebralno paralizirano dijete. Najvažniji terapeuti u tretmanu djeteta su roditelji. S rastom djeteta, individualna terapija postaje nedovoljna. Dijete je potrebno uključiti u vrtić, a kasnije i u školu.

I na kraju, ali ne i najmanje važno: ne postoji niti jedan opravdani razlog zbog kojega osoba s cerebralnom paralizom ne bi mogla zasnovati radni odnos za zanimanje za koje je osposobljena.

Izvor: Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize