ADHD poremećaj pažnje u djece: Kako se kao roditelj nositi s ovim izazovom

Kada je riječ o ADHD-u, stručnjaci često zanemare obiteljski kontekst, a zapravo je nezaobilazan radi shvaćanja kompletne slike ADHD-a. Obitelj je aktivni sudionik cijelog procesa – od uspostavljanja dijagnoze, nerazumijevanja ADHD-a (u školi, na poslu, u široj obitelji), suočavanja s mogućim dodatnim teškoćama i onima u odrasloj dobi.

Zbunjeni i prestrašeni roditelji

Osim čimbenika iz okoline, velik utjecaj imaju i odnosi unutar obitelji. Doktor Russell Barkley, jedan od pionira istraživanja odnosa unutar obitelji kod djeteta s ADHD-om, tvrdi da su ti odnosi narušeniji te s više stresnih situacija u odnosu na druge obitelji.

Roditelji su često zbunjeni i prestrašeni te u nedostatku informacija i podrške traže razne načine kako bi opravdali neprimjereno ponašanje djeteta ili loše školske rezultate pripisujući mu nepoželjne karakteristike (lijen, zločest, neposlušan, loš učenik). Njihova frustracija proizlazi iz nepronalaženja objektivnih razloga zašto njihovo dijete nije uspješnije.

Takav začarani krug nerazumijevanja posljedično može dovesti do raznih teškoća. Kako tvrdi dr. Betty Osman, djeca prva shvate da problem postoji, čak i prije nego što se on stručno utvrdi i roditelji dobiju dijagnozu. Ono što kod djeteta izaziva emocionalne teškoće, frustraciju i problem sa samopoštovanjem jest neshvaćanje zašto ne može ispuniti očekivanja svojih roditelja i učitelja. Zbog toga se kod takve djece često javlja osjećaj izolacije i prepuštenosti samome sebi.

Važnost stručnog mišljenja!

Kako bi se izbjegli sukobi i traumatična iskustva, najbolje je tražiti mišljenje stručnjaka. Doktor Barkley ističe kako je traženje stručnog mišljenja među glavnim odlukama i iskoracima svakog roditelja. Većina roditelja poseže za tom mjerom kada uvide da su njihovi vlastiti kapaciteti nedostatni za rješavanje problema.

Roditelji često počinju sumnjati da nešto nije u redu kada primijete znakove kod djeteta u mjeri koju ne mogu ignorirati, kao što su, primjerice, nedostatak pažnje i emocionalne kontrole, agresivno ponašanje ili povećana motorička pobuđenost. Ponekad djeca s ADHD-om ne pokazuju iste simptome u školskom okruženju ili kod kuće pa je stoga važan dobar odnos roditelja i učitelja.

Jednom kad se kod roditelja javi sumnja, većina njih kreće tražiti informacije iz različitih izvora, i to često neprovjerenih. Nakon traženja informacija o simptomima, slika o teškoći im često postane manje jasna, a do informacija o ADHD-u dolaze rjeđe. Prve informacije o ADHD-u često čuju od obiteljskog liječnika, koji ih potom upućuje na stručnu obradu. Stručni tim mogu činiti edukacijski rehabilitatori, psiholozi, pedijatri, dječji psihijatri, dječji neurolozi ili socijalni radnici.

Praksa u Hrvatskoj

Hrvatska, kad je riječ o uspostavljanju dijagnoze, prati svjetske standarde te je za nju potrebno mišljenje stručnjaka različitih profila.

Glavni dijelovi procjene su razgovor stručnjaka (psiholog, edukacijski rehabilitator) s roditeljima te kasnije s djetetom (ponekad i učiteljima), tijekom kojeg se prikupljaju informacije o funkcioniranju djeteta i problemskim područjima.

Slijedi provođenje raznih psiholoških testiranja koja najčešće uključuju testove inteligencije i skale ADHD-a. Radi otklanjanja nekih organskih poremećaja i epilepsije u postupak može biti uključeno snimanje glave, odnosno EEG.

Nakon sveobuhvatne procjene može se uspostaviti dijagnoza ADHD-a te dati preporuka za individualizaciju školskog programa (kada je to potrebno), kao i savjeti o tretmanima (psihoterapija, medikamentozna, neurofeedback i druge).

Prihvaćanje ADHD-a

Nakon uspostave dijagnoze bitno je da roditelji zastanu na tren i pitaju se: „Kako se osjećam?“ Prema dr. Barkleyju, emocionalne reakcije roditelja nakon dijagnoze iznimno su važne za daljnje funkcioniranje obitelji te za njihove međusobne odnose. Najčešće početne reakcije roditelja su odbijanje ili olakšanje, a kod nekih roditelja se potom javljaju ljutnja i žalovanje.

Važno je napomenuti da su takve emocionalne reakcije uobičajene i prirodne te ih ne treba potiskivati. Nakon nekog vremena dolazi do prihvaćanja vlastitog djeteta i pružanje podrške.

Djetetu s ADHD-om često ne nedostaje vještina ili znanja, a nerijetko je riječ o iznadprosječno inteligentnoj djeci, no problem je u izvršnim funkcijama, odnosno moždanoj kontroli (inhibiciji) i organizaciji određenih ponašanja. Potrebno je podržavati svoje dijete davanjem jasnih i kratkih uputa, reorganizirati aktivnosti ili zadaće tako da budu zanimljivije, motivirati ga davanjem nagrada za poželjno ponašanje ili pridržavanje pravila.

14 pravila za poboljšanje odnosa s djetetom

Doktor Barkley je tijekom svoga višegodišnjeg iskustva izdvojio 14 pravila koja su se pokazala učinkovita u poboljšanju odnosa i odgoja djeteta s ADHD-om:

• Dajte djetetu povratne informacije odmah nakon poželjnog ponašanja.
• Češće mu pružite povratne informacije (npr. „Lijepo si to pospremio.“).
• Upotrebljavajte nagrade koje mu više znače.
• Potičite na promjenu, a ne kažnjavanje.
• Provodite više vremena u organizaciji rada i aktivnosti.
• Naglašavajte važne informacije.
• Motivirajte dijete.
• Mentalne zadatke pretvarajte u iskustvene.
• Budite dosljedni i uporni.
• Pridržavajte se onoga što je rečeno.
• Planirajte odgovore za moguće problemske situacije.
• Uzmite odmor za sebe u situacijama ljutnje i frustracije.
• Opraštajte.
• I za kraj – važno je da razumijete da je ADHD samo jedna karakteristika djeteta, dijete nije ADHD.