Tanka granica predijabetesa i dijabetesa: šećerna bolest se ne smije čekati

Šećerna bolest, odnosno dijabetes, jedan je od najznačajnijih javnozdravstvenih problema današnjice. U osnovi je riječ o bolesti u kojoj se nalaze povišene vrijednosti šećera u krvi – glukoze. No, u toj dosta jednostavnoj definiciji krije se puno složenija struktura podjele po pitanju uzroka, razvoja i dinamike manifestacije, kao i načina liječenja koji iz toga proizlazi.

Najčešći tip šećerne bolesti je tip 2, koji udjelom obuhvaća oko 90% svih osoba koje boluju od šećerne bolesti. Od ostalih tipova za izdvojiti su:

• Tip 1 šećerne bolesti – autoimuna bolest u sklopu koje zbog autoimunog učinka dolazi do destrukcije beta stanica gušterače koje proizvode inzulin, s posljedičnom nedostatnom proizvodnjom i lučenjem glavnog regulatora glukoze i krvi – hormona inzulina.
• Tip 3 šećerne bolesti – obuhvaća sve češće zastupljeni gestacijski dijabetes, odnosno šećernu bolest u trudnoći.
• Tip 4 šećerne bolesti – odnosi se na sve ostale uzroke kojima je u podlozi neka od brojnih genetskih grešaka, odnosno poremećaja nasljeđivanja, gdje se kroz vrlo različite mehanizme javlja i hiperglikemija. Ovakav prijedlog klasifikacije je podložan fluktuacijama te se u nekim klasifikacijama tip 4 šećerne bolesti označava i kao predijabetes.

„Tihi ubojica“ se može zaskočiti pravovremeno

Kod najčešćeg oblika šećerne bolesti, dijabetesa tip 2, vrlo je teško procijeniti njegovu učestalost i rasprostranjenost. Jedno od glavnih obilježja rane faze šećerne bolesti tipa 2 je njen asimptomatski tijek, što je, nimalo bez razloga, svrstava u najznačajnije „tihe ubojice” današnjice.

Posljednjih godina postoji određeni „metež” oko određenih termina koje susrećemo u stručnoj i popularnoj literaturi, poput intolerancije glukoze, predijabetesa, inzulinske rezistencije itd. U svojim definicijama, u užem smislu nije riječ o sinonimima, ali se radi o stanjima koja međusobno imaju brojne „dodirne točke”, a jedna od značajnijih je debljina koja se, kao takva, javlja u većini opisanih stanja, uključivo i uz šećernu bolest tipa 2.

Sva navedena stanja (inzulinska rezistencija, intolerancija glukoze, predijabetes, pa i sama šećerna bolest tipa 2) su vrlo zastupljena u općoj populaciji te je teško uopće i procijeniti koliki je njihov razmjer pojavnosti u općoj populaciji. Ali uzevši u obzir da su prognoze stope obolijevanja i učestalosti šećerne bolesti u stalnom porastu, unatoč nikad boljim mogućnostima medikamentoznog liječenja, nameće se potreba za aktivnijim pristupom liječenju navedenih stanja koja prethode šećernoj bolesti tipa 2, a koja se ne odnose samo na preventivne postupke, iako se ni oni nikako u tom kontekstu ne smiju zanemariti.

Također, sva navedena stanja možemo sagledati kao jedinstveni poremećaj u metabolizmu glukoze koji se razvija vrlo postupno. Praćen je više ili manje dinamičnim rastom tjelesne težine; nakon što ljudski organizam iscrpi svoje kompenzacijske mehanizme kontrole glikemije, kada koncentracija glukoze u krvi natašte prijeđe prag od 7,1 mmol/L, odnosno 11,1 mmol nakon standardnog opterećenja s 75 g otopine glukoze, onda takvu bolest kvalificiramo kao šećernu bolest tipa 2.

Mijenjanje nezdravih životnih navika nije izbor

Razlog više zašto će ubuduće biti nužno još šire sagledati šećernu bolest tipa 2 jest i u samom pristupu liječenju. Temeljni pristup liječenju se jednako odnosi i na predijabetes i na dijabetes tipa 2.

Dinamika suvremenog života nametnula je loš pristup prehrani uz općenito prekomjeran kalorijski unos, u čemu  značajan udio imaju ugljikohidrati. Naprosto, jedemo „kad stignemo”, nerijetko preskačemo doručak, a posljednji obrok u danu je često najobilniji. Dodamo li tome nedostatno kretanje, manjak elementarne tjelesne aktivnosti, zapravo i nije toliko iznenađujuće zašto je debljina toliko zastupljena u općoj populaciji, a sve veći zdravstveni problem je i debljina u populaciji djece i adolescenata. Stoga je u kontekstu toga teško za očekivati regresivnu dinamiku javljanja šećerne bolesti tip 2 u budućnosti u idućih nekoliko desetljeća.

Koliko god preporuke o prehrani i tjelesnoj aktivnosti zvučale kao „čista preventiva”, zapravo je riječ o vrlo aktivnom terapijskom pristupu. S prehrambene strane je nužno reducirati unos ugljikohidrata, izbjegavati rafinirane ugljikohidrate i prehrambene sastojke s visokim glikemijskim indeksom.

Što se samog kretanja tiče, zglobovi i mišići su ključni segmenti našeg sustava za kretanje (lokomotorni aparat) i njihova glavna svrha u funkcioniranju ljudskog organizma je zapravo – kretanje. Kroz aktivniji pristup kretanju u kontekstu terapijskog djelovanja, nužno je provoditi minimalno pola sata dnevno bilo kojeg oblika tjelesne aktivnosti. Naše tijelo tu nije spremno na kompromise u vidu „kampanjstva”, čemu svi pomalo imamo sklonosti, ključan je kontinuitet. Kroz učinkovite temeljne mjere korekcije u prehrani i redovitu tjelovježbu, postiže se značajno povećanje inzulinske osjetljivosti. Time se postiže značajno bolja kontrola inzulinske rezistencije, pri čemu je olakšan ulaz glukoze u ciljane stanice, rasterećuju se beta stanice (proizvođači inzulina), pa se time povoljno utječe na nastanak viška inzulina (reaktivne hiperinzulinemije), čestog pratitelja inzulinske rezistencije.

Lijekovi kao posljednja mjera

Kod nedostatnog učinka temeljnih mjera liječenja, potrebno je započeti s lijekovima. Prva linija su metformini, skupina lijekova već desetljećima inaugurirana kao prva linija liječenja šećerne bolesti tipa 2, a posljednjih je godina također učinkovita skupina lijekova za liječenje predijabetesa.

Od ostalih terapijskih mogućnosti za liječenje predijabetesa na raspolaganju su nam lijekovi iz skupine pioglitazona, a sve više se koriste i lijekovi iz skupine GLP-1 agonista.

Zaključak

Rastuća učestalost i zastupljenost šećerne bolesti tipa 2 sve više nameće aktivniji terapijski pristup stanjima koja joj prethode.

Zbog prekomjerne zastupljenosti debljine u svjetskim razmjerima, stanja koja su široko zastupljena i u predijabetesu potrebno je aktivnije liječiti. Osnova bez koje se ne može su temeljni pristupi liječenju, odnosno promjena prehrane i redovita tjelesna aktivnost.

Kod nedostatnog terapijskog odgovora, nužna je primjena lijekova (metformini, pioglitazoni, GLP-1 agonisti), gdje je također važno da nadležne institucije, sukladno stručnim spoznajama, omoguće čim bolju dostupnost optimalne terapije.

Dodatne stručne savjete potražite u Poliklinici Perić-Staničić.