Šećerna bolest u doba stresa

Šećerna bolest je kronična bolest do koje dolazi zbog povišenih vrijednosti šećera u krvi (glukoze). Njezina pojavnost i učestalost daju nam dovoljno razloga za proglasiti je pandemijom. Nedavno smo obilježili i Svjetski dan šećerne bolesti, hvalevrijednu javnozdravstvenu akciju s ciljem povećanja svijesti šire populacije o svim lošim stranama neprepoznavanja i neprimjerenog liječenja šećerne bolesti.

Prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije u svijetu preko 450 milijuna ljudi odrasle dobi boluje od šećerne bolesti. U Hrvatskoj je prošle godine evidentirano preko 300.000 osoba sa šećernom bolesti, iako su stvarne brojke daleko veće.

Šećerna bolest tipa 2 čini preko 90% svih oblika manifestacije, dalje po učestalosti slijedi šećerna bolest tipa 1. Sve češće susrećemo tip 3 šećerne bolesti kojeg još nazivamo i gestacijski ili trudnički dijabetes, a u tip 4 svrstavamo sve ostale mnogobrojne, ali rijetke oblike koji su rezultat određenih genetskih poremećaja ili malformacija.

Šećerna bolest tipa 2

Ono što otežava pravovremeno otkrivanje šećerne bolest tipa 2 jest, prije svega, njezin inicijalno asimptomatski tijek koji može trajati i godinama. I bez prisutnosti simptoma, u ljudskom tijelu dolazi do razvoja kroničnih komplikacija koje dijelimo na makrovaskularne i mikrovaskularne. U makrovaskularne komplikacije ubrajamo srčani udar, moždani udar i perifernu arterijsku bolest s prijetećom amputacijom. Ne manje pogubne, mikrovaskularne komplikacije obuhvaćaju dijabetičku retinopatiju, dijabetičku neuropatiju i kroničnu bubrežnu bolest.

Određena genetska predispozicija čini dodatni rizični čimbenik kasnijeg obolijevanja, ali među ostalim vodećim rizičnim čimbenicima su loša prehrana s prekomjernim unosom ugljikohidrata, nedostatno kretanje i općenito tjelesna aktivnost, prekomjerna tjelesna težina i pretilost, a utjecaj kroničnog stresa je također od velikog značaja. Godinama prije razvoja šećerne bolesti prethodi poremećaj metabolizma ugljikohidrata koji nazivamo inzulinskom rezistencijom, koji pogađa skoro sve dobne skupine, a sve više je zastupljen u dječjoj i adolescentskoj dobi.

Danas u liječenju šećerne bolesti imamo nikad bolji izbor i mogućnosti liječenja. Većina lijekova su u obliku tableta, no postoje i parenteralni pripravci, popularne injekcije. Najčešće se upotrebljavaju inzulini, a sve više su u primjeni lijekovi iz skupine agonista GLP-1 receptora. Pristup svakoj osobi mora biti individualan, uzevši u obzir i druge kronične bolesti koje su istovremeno prisutne, a sve s ciljem postizanja dobre regulacije glikemije i samim time odgađanjem kroničnih komplikacija kojih se s razlogom bojimo.

Uz farmakoterapiju nikad se smijemo prestati s naglašavanjem i drugih, isto tako aktivnih oblika liječenja poput promjene prehrane i redovite tjelovježbe. Prehrana se mora provoditi uz smanjeni unos ugljikohidrata, svakako izbjegavati rafinirane ugljikohidrate i prehrambene sastojke s visokim glikemijskim indeksom. Uz dobar pristup prehrani i uz redovitu tjelesnu aktivnost, manje količine lijekova su potrebne da bi se ostvarila zadovoljavajuća glukoregulacija.

Šećerna bolest tipa 1

Makar sličnog imena, šećerna bolest tipa 1 u mnogočemu se razlikuje od tipa 2. Do razvoja šećerne bolesti dolazi dosta naglo i burno, a bolest se javlja u mlađim dobnim skupinama. U najvećem broju slučajeva radi se o poremećaju imunološkog sustava koji dovodi do potpunog razaranja beta stanica gušterače. Posljedica je apsolutni manjak inzulina koji uzrokuje hiperglikemiju. Obično se zbog prve burne manifestacije početak liječenja odvija u bolničkim uvjetima. Odmah po korekciji mogućih pridruženih metaboličkih poremećaja započinje se s intenziviranom inzulinskom terapijom, a neizostavni dio je i edukacija o prehrani te primjeni inzulinske terapije.

Makar po brojkama daleko iza šećerne bolesti tipa 2, tip 1 šećerne bolesti ima sve veći javnozdravstveni značaj. Obolijeva najčešće mlađa populacija i pred njima slijede godine i desetljeća aktivnog liječenja. Uz dosege današnjih mogućnosti liječenja intenziviranom inzulinskom terapijom i nekim inovativnim rješenjima poput inzulinske pumpe, danas osobe sa šećernom bolesti mogu živjeti jedan poprilično normalan život, bez previše ograničenja. Čak su i neki vrhunski profesionalni sportaši osvojili olimpijske medalje.

Gestacijski dijabetes

Sve više govora u skoroj budućnosti bit će o posebnom obliku šećerne bolesti, a to je gestacijski dijabetes. Radi se o tipu šećerne bolesti koji nastaje u trudnoći, korigira se nakon trudnoće i u daljnjem tijeku života čini dodatni rizični čimbenik za razvoj tipa 2 šećerne bolesti. U podlozi ovog tipa, kao i kod tipa 2, nema što drugo biti nego inzulinska rezistencija. Danas između 15 i 20% trudnica manifestira ovaj oblik dijabetesa. Velika većina se zadovoljavajuće liječi samo uz promjenu prehrane i uz tjelesnu aktivnost, a u određenim se slučajevima može primijeniti metformin s ciljem povećanja inzulinske osjetljivosti. Rijetko je nužno uvesti i inzulinsku terapiju.

Utjecaj stresa na dijabetes

Poznato je da osobe s dijabetesom koje su redovito izložene stresu imaju češće lošiju kontrolu glukoze u krvi. Jedan od razloga za takvo stanje je taj što hormoni stresa poput kortizola povećavaju količinu šećera u našoj krvi. Visoke razine kortizola mogu dovesti do stanja kao što je Cushingov sindrom, koji je jedan od manje poznatih uzroka dijabetesa.

Stalni stres i frustracije uzrokovani dugotrajnim problemima s regulacijom glukoze u krvi također mogu iscrpiti pacijente te uzrokovati zanemarivanje skrbi o dijabetesu. Primjerice, mogu početi ignorirati razinu šećera u krvi ili ih jednostavno zaboraviti provjeriti ili mogu usvojiti loše životne navike, poput manje vježbanja, konzumiranja većih količina brze ​​i prerađene hrane, pretjeranog uživanja u alkoholu i pušenju. To je poznato kao „izgaranje dijabetesa“ (eng. diabetes burnout).

Iako stres mijenja razinu šećera u krvi, opseg njegovog utjecaja razlikuje se od osobe do osobe. Studije o učincima stresa na razinu glukoze kod ljudi pokazale su da mentalni ili psihološki stres uzrokuje porast razine glukoze kod osoba s dijabetesom tipa 2 i kod većine dijabetičara tipa 1, iako razine kod nekih osoba s tipom 1 mogu pasti.

Fizički stres, poput bolesti ili ozljede, gotovo uvijek uzrokuje povišenje razine šećera u krvi kod osoba s bilo kojom vrstom dijabetesa.

Izazovi i perspektive

Unatoč svim dostupnim oblicima liječenja, broj oboljelih je u stalnom porastu. Osobno smatram da bi veće težište u liječenju šećerne bolesti trebalo prebaciti na aktivnije liječenje inzulinske rezistencije, čime se višestruko djeluje i na brojne druge, istovremeno prisutne rizične čimbenike, poput povišenog krvnog tlaka, debljine i drugih stanja. Redovitom tjelesnom aktivnošću dosta možemo utjecati na čimbenik kroničnog stresa, a koji je posebno pojačan u današnje vrijeme.

Aktivnim pristupom odgađa se nastanak šećerne bolesti, čime se u značajnoj mjeri smanjuju rizici za razvoj kroničnih komplikacija. Za takvu preobrazbu i promjenu paradigme sa stručne strane treba vremena, ali dok se to ne dogodi, ne možemo očekivati nešto bolje epidemiološke brojke u odnosu na danas aktualne.