Kreativna jela: Hrana i umjetnost imaju neraskidivu vezu

Postoje brojni zapisi o tome kako su živjeli i kakav je bio odnos prema hrani poznatih pisaca, slikara i skladatelja, autora najslavnijih djela u svjetskoj povijesti.

Umjetnička kreativnost mora biti njegovana i čuvana. Ona se inspirira osjećajima, ali i pomno definiranim načinom života umjetnika, pri čemu je iznimno važan i način na koji autor doživljava hranu, odnosno zadovoljava svoju potrebu za jelom.

Naravno da taj način ovisi uglavnom o sklonostima samog autora, međutim da bi ljudi bili kreativni i djelotvorni, pa tako i stvarali umjetnička djela, potrebna je energija, a najbolje se ona dobiva kroz namirnice koje uz zadovoljavanje fizioloških potreba metabolizma, ujedno pobuđuju i naša čula. Ne postoji bolje vrijeme u godini da se o tome govori, od razdoblja zadnjeg tromjesečja zime, mjeseca siječnja i prve polovice veljače, mjeseca ljubavi i početka buđenja prirode.

>>Kreativnost je mogućnost dolaženja do novih, korisnih i neočekivanih ideja ili spretnost u povezivanju naoko nepovezivih stvari, pronalaženju rješenja za razne probleme. Provjerite može li vaš mozak funkcionirati poput, primjerice, Einsteinova<<

Naša nam osjetila omogućuju prepoznavanje vrhunskih umjetničkih djela, ali i putem osjetila prepoznajemo vrijednost kulinarskog rada, razlikujemo njegove finese i prosuđujemo kako pojedino jelo pobuđuje naša čula.

Hrana pobuđuje emocije

Umjetnost je emocija i stvaranje, ali i pojedinačna namirnica koju kušamo ili promatramo u njenom obliku u kojem se nalazi u prirodi, bez dodatne kulinarske obrade pobuđuje umjetničku kreativnost svojom bojom, oblikom, okusom i mirisom. Umjetnost je sposobna da stalno iznova priziva stare i pobuđuje nove emocije, a glazba, književnost i kinematografija puni su takvih primjera.

Prisjetimo se samo genijalnog književnika Prousta i njegovih mirisnih kolačića madeleine te vrhunskog filmskog stvaratelja Antona Ega i njegovog filma „Ratatouille“.  I sami, svakodnevno hraneći se različitim namirnica i jelima, svjedočimo uvijek iznova ponavljanju zaboravljenih emocija koje se iznova i prikazuju sa svakim okusom i doživljajem jela, čak i nakon duljeg vremena. To se redovito događa ako jedemo svjesno i živimo u trenutku.

Možda je upravo ta činjenica ono što danas, više od ičega, nedostaje, pa umjesto da uživamo kvalitativno u jelu, nadoknađujemo nedostatak svjesnosti trenutka i pobuđivanje emocija pretjerivanjem u količinama jela koje unosimo u svoj organizam kako bi bar trenutno potaknuli osjećaj zadovoljstva.

Emocije koja hrana pobuđuje su individualne, različite za svakoga od nas, ovise o našoj kulturi, našem iskustvu, našoj osjetljivosti i naravno, kada je riječ o umjetnicima kreativcima ovise i o umjetničkom izričaju kojim se autor služi.

Kroz povijest svjetske umjetnosti vidljivo je da su hrana i emocije vezane uz pojedina jela usko povezane s nastankom tih djela. Pritom je iznimno važno pratiti jednostavnost principa primjene i pripreme namirnica i njihovih kombinacija bez suvišnog pretjerivanja s brojem i načinom njihove pripreme.

Da bi  nastalo jelo koje će nadahnuti svojim izgledom, okusom i teksturom potrebno je dobro poznavati namirnice i poštivati osnovna načela pripreme jela. Neke su namirnice predivne i ukusne upravo onakve kakve nalazimo u prirodi i tako servirane. Stoga se i događa da smo više puta ugodno iznenađeni i zadivljeni okusima jela sastavljenih iz sasvim jednostavnih, običnih namirnica koje su u kuhinji tretirane kao jedinstvene sirovine.

Primjer je upotreba svježeg jestivog cvijeća, odnosno latica u pripremi i ukrašavanju jela, pa vrhunski chefovi današnjice pomno stvaraju i dizajniraju kreativna jela kao da je riječ o umjetničkim slikama.

Filmska umjetnost slavi hranu

Posebno me zadivljuje strast koju istinski filmofili osjećaju prema pojedinim filmovima jer se baš ona vrlo često prenosi i na strast prema hrani koju zagovaraju.  U tom smislu, postoji čitav niz filmskih naslova, ali osvrnut ću se na jedan relativno nepoznat film koji me oduševio svojom pričom o hrani.

Riječ je o japanskom filmu „Tampopo“ snimljenom prije tridesetak godina. To djelo predstavlja svojevrsnu odu hrani, njenoj pripremi, kušanju i uživanju u njoj. Tampopo je zapravo ime jedne udovice, vlasnice zalogajnice  gdje se kao jelo spremaju “ramen” odnosno “japanski špageti”.

Uz pomoć vozača kamiona Goroa, koji postaje kulinarski „guru“ i učitelj-mentor uporne udovice, zalogajnica postaje najpoznatiji restoran u gradu. Film je zabavan, pomalo liči na komediju, parodiju, ali najljepše u njemu je način naracije i iznimno poštovanje prema spravljanju i umijeću kušanja jela, koje se tako živo i plastično osjeća tijekom cijelog filma. 

Film nam otkriva ljepotu pripreme svakodnevnih jela poput juhe, mesa, tijesta i daje odgovore na jednostavna pitanja, primjerice: zašto je važan dodatak sirovog povrća ili kako moramo kuhati da bismo sačuvali teksturu mesa prilikom kuhanja. Ujedno to umjetničko djelo donosi i posebne scene romantičnog sadržaja, usko povezanih s gastronomijom.

Hrana kao inspiracija najvećim umjetnicima

U pripremi jela, kao i u činu stvaranja umjetničkih djela, postoji stalna dinamika i endogeni poriv, želja da svakim novim činom stvaranja ono bude sve bolje. Pozivam sve da pomalo razmisle o tome kada pripremaju ili uživaju u fino pečenom odresku, da se na trenutak prisjete jednog muzičkog genija koji je takvo jelo doveo do savršenstva.

Naime, pečeni file mignon, na kojem se servira paštete od guščje jetre (foie gras) uz dodatak umaka od crnih tartufa, bilo je omiljeno jelo slavnog kompozitora Gioachina Rossinija, nastalo upravo prema njegovom naputku. Poznata je njegova velika strast za hranom koju je kao veliki gurman i hedonist smatrao inspiracijom.

Međutim,  dok uživamo u jelu važno je slijediti načela koja su isticali još u doba Stare Grčke. Prema njima, važno je uvijek s mjerom uživati u svemu dobrome. Pritom je nužno i veseliti se životu i novim počecima, kao što se upravo sada to događa s prirodom oko nas koja ulazi u svoj ponovni ciklus buđenja.