Vjerovanje u nadnaravno i čudesna izlječenja

Vjera u čuda, osobito u čudesna izlječenja, olakšava pojedincu nošenje sa životnim nedaćama. Škotski filozof David Hume, koji nije vjerovao u čuda, definirao je čudo kao „kršenje prirodnog zakona djelovanjem božanstva ili nevidljivog čimbenika“. Fenomen vjere u dobroćudnu nadnaravnu silu razvio se kao evolucijska prilagodba ekstremno neprijateljskim okruženjem u kojemu ljudska bića žive. Vjera ulijeva čovjeku osjećaj da život ima smisla i daje nadu u povoljno razrješenje problema kad razum kaže, „nažalost, nema izgleda za poboljšanje“.

Duboko zakopana u mozgu postoji struktura koju su znanstvenici nazvali „božjom točkom“ (na engleskom God spot), a koja omogućuje čovjeku da razvije iracionalna pozitivna uvjerenja. Oni kod kojih su te strukture razvijenije zadržavaju vedar duh kad su zahvaćeni teškoćama i gaje nadu duže od strogo racionalnih ljudi. Time ne želimo reći da su racionalisti u krivu, već da spoznaja gorke istine u bezizlaznim situacijama nije nužno korisna. Organizirana religija također je evolucijski uvjetovana jer usađuje ljudima osjećaj identiteta i pripadnosti.

Ohrabrujuća uvjerenja jačaju u krizi

Vjera u čuda prisutna je kod raznih uzrasta i religija. U istraživanju koje je 2007. obradilo blizu 36.000 Amerikanaca starijih od 18 godina, gotovo je pola ispitanih iznijelo da su osobno doživjeli čudo. Istraživanje je utvrdilo da 78% građana mlađih od 30 i 79% starijih od 30 godina, vjeruje u čuda. Od njih, 83% ispitanika je slijedilo neku religiju, a 55% je bilo nereligiozno. Najviše je vjernika u čuda, preko 80%, bilo među katolicima i protestantima. Čak i mnogi liječnici vjeruju u čuda. U američkoj anketi provedenoj 2004., u kojoj je sudjelovalo 1100 liječnika različitih vjeroispovijesti, 74% odgovorilo je da su se čuda događala nekoć, a 73% da se događaju i danas. Gotovo je jednak udio ispitanih izjavio da je „religija pouzdan i nužan vodič kroz život“.

Neki se ljudi stalno oslanjaju na religijska ili duhovna uvjerenja na putu kroz život, dok im se drugi okreću u razdobljima kriza. Misao da moćno i dobroćudno nadnaravno biće bdije nad njima i njihovim bližnjima pomaže mnogima da izdrže vrlo teške okolnosti, pa i da lakše podnesu smrt kad je neizbježna. To je posebno naglašeno ako pacijent vjeruje da Bog djeluje posredstvom liječnika.

Može li previše vjere škoditi?

Ima li slučajeva u kojima je preveliko oslanjanje na nadnaravno štetno? Istraživanja daju naslutiti da ima. Ispitanici koji su izjavili da vjeruju u božansku pomoć kod bolesti i ozljeda manje su se sami brinuli za zdravlje nego kontrolna grupa, pokazala je studija dovršena 2016. na Sveučilištu Michigan.

Vjera da je zdravlje ponajviše u božjim rukama, smanjuje nekim vjernicima motivaciju za traženje liječničke pomoći i provođenje preventivnih mjera kao što su prestanak pušenja, vježbanje i zdravija prehrana, zaključili su znanstvenici pod vodstvom Davida Haywarda. Pored navedenog, sudionici koji su se najviše pouzdavali u božju pomoć, imali su u prosjeku lošije tjelesno zdravlje od umjerenijih vjernika. 

Spomenuto istraživanje pokazalo je da oni koji mole, čitaju Bibliju i pohađaju vjerske svečanosti imaju prosječno više životnog zadovoljstva i niže stope stresa, depresije i anksioznosti. No, tko je aktivniji na religijskom planu, u većoj se mjeri oslanja na božansku intervenciju i čudesna izlječenja, što pak vodi do lošijeg tjelesnog zdravlja. 

Oslanjanje na Boga, ali i na sebe

Pouzdanje u Boga blagotvorno je kod umirućih pacijenata kojima medicina više ne može pomoći. Vjera da će se uskoro vratiti u božje okrilje može im olakšati tjeskobu i druge patnje. No, vjernici koji nisu u toj fazi, trebali bi „pustiti Boga da radi svoje“, ali pritom poduzeti sve što je u njihovoj moći da spriječe oboljenja, odnosno povećaju izglede za izlječenje.

Vjera pacijentovih bližnjih u medicinska čuda posredno utječe na tijek terapije i na samog pacijenta. Ako liječnik iznese nepovoljnu prognozu, mnogi je pacijenti i njihovi bližnji odbacuju, a neki traže mišljenje drugog liječnika koji bi dao „precizniju“, odnosno optimističniju prognozu. Povrh toga, član obitelji koji vjeruje u božansku intervenciju može zahtijevati nastavak umjetnog održavanja pacijenta na životu i kad to više nije medicinski opravdano.

Uloga placeba

Postoje, međutim, prividna medicinska čuda koja su znanstveno objašnjiva.

Uslijed pozitivnih očekivanja bolesnik ponekad doživljava poboljšanje zdravstvenog stanja, koje nije samo subjektivno, već i objektivno mjerljivo. Taj fenomen, poznat kao placebo efekt, uglavnom je posljedica pozitivne sugestije koju pacijent dobiva od liječnika ili drugog medicinskog radnika. Pozitivna sugestija učinkovita je kod prijemčivih pacijenata, bilo da se odnosi na lažan lijek u okviru kliničkog ispitivanja, ili na stvaran, dokazan lijek, koji bi – obogaćen sugestijom – mogao djelovati bolje.

Istraživanja su utvrdila da je placebo efekt najistaknutiji kod stanja za koje je relevantan rad mozga, a to su psihijatrijske bolesti i tjelesne boli. Ako pacijent vjeruje da je uzeo analgetik, premda to bila neistina, njegov će mozak aktivirati proizvodnju endorfina i drugih opioida, prirodnih tvari koje ublažavaju bol. Vjeruje li da uzima antidepresiv, mozak će pokrenuti lučenje antidepresivnih tvari kao što je dopamin, neurotransmiter ugode, koji je deficitaran kod depresije.

Vjerojatno je najbolja strategija liječenja nadograditi svaku terapiju ohrabrujućom sugestijom i staviti u pogon zajedničko djelovanje aktivne tvari lijeka i djelovanje unutarnjih iscjeljujućih sposobnosti koje neki ljudi imaju.