Utišajte kritičara u sebi i postignite bolje mentalno zdravlje

„Ružna si“, „Glup si“, „Debela si“, „Nitko te ne voli“, samo su neki od primjera što je sve u stanju taj glas u nama izgovoriti, zar ne? I, da bude još gore, što smo sve u stanju povjerovati.

Već je ovdje bilo riječi o tome kako roditeljski modeli u ranom djetinjstvu utječu na doživljavanje naših veza u odrasloj dobi. Razvoj unutarnjeg kritičara, kako su ga neki psiholozi prozvali, događa se na sličan način: usvajanjem nekih bolnih iskustava iz našeg djetinjstva. Primjerice, ako su nam roditelji često, riječima ili djelima, ponavljali da ne vrijedimo, da smo zločesti, nesposobni, neuspješni, ružni, takve misli „zalijepit“ će se na naše nesvjesno, i kasnije u životu biti riznica iz koje će naš unutarnji kritičar posezati za kritikama i obeshrabrenjima.

>> Pročitajte još: konstruktivna kritika općenito je mit. Nitko ne voli biti kritiziran, niti djeca, niti prijatelji, partneri, a naročito kolege na poslu. Klikom otkrijte 3 načina na koja možete dati povratnu informaciju bez kritiziranja. <<

Premda je mala razina samokritike ponekad dobrodošla jer nas može pogurati naprijed, natjerati da se više potrudimo ili da realno sagledamo situaciju, danas govorimo o nečemu drugome –  destruktivnim mislima koje su u stanju baciti sjenu na naše ciljeve i potkopati naše uspjehe.

Kako se, dakle, što uspješnije nositi sa svojim unutarnjim kritičarom?

Mi nismo taj unutarnji glas!

Zanimljivo je kako svaku misao koja nam se javi, mi doživljavamo kao istinu. Mislimo primjerice, da smo ružni, samo zato što nam je tog dana naš unutarnji kritičar to šapnuo.

Važno je shvatiti da mi nismo naš unutarnji glas. On se javlja zbog bolnih iskustava koja smo usvojili kao istinita u ranom djetinjstvu i ne mora nužno imati veze sa sadašnjošću. Kao primjer možemo spomenuti top model Irinu Shayk koja je u intervjuu izjavila da se u razdoblju dok je hodala s Christianom Ronaldom osjećala – ružno i neprivlačno!

Imajte suosjećanja prema sebi

Suosjećanje prema sebi uči nas da se na konstruktivniji način obraćamo sebi. Ponekad doista trebamo sami od sebe čuti nešto poput: „Znam da situacija trenutno ne ide po planu i znam da daješ sve od sebe, ali u redu je i pogriješiti, samo si čovjek.“

Na taj način realističnije sagledavamo situaciju, uvažavajući svoje emocije, ali ne dopuštajući da nas one zagluše ili postanu isprika na putu ostvarenja naših ciljeva. Također, istraživanja pokazuju da ljudi koji imaju više suosjećanja prema sebi doživljavaju puno manje anksioznosti i depresivnih stanja od onih koji ga nemaju.

Ipak, poželjan stupanj suosjećanja ponekad je teže postići. U tim situacijama, kada nas sustigne naš unutarnji kritičar, možemo se pokušati racionalno odvojiti od onoga što nam govori. Na listu papira možemo napisati sve što nam unutarnji kritičar govori, ali u „ti“ obliku. Umjesto, primjerice, „Nitko me ne voli“, napišite: „Nitko te ne voli“.

Istraživanja pokazuju da ljudi koji imaju više suosjećanja prema sebi doživljavaju puno manje anksioznosti i depresivnih stanja od onih koji ga nemaju

Tada lakše vidimo koliko su zapravo ove rečenice grube, često pretjerane i lažne. Tada ćemo ih i lakše preoblikovati u suosjećajnije rečenice, poput: „Trenutno se osjećam usamljeno, ali vjerujem da to može i hoće proći.“

Što kada nam nešto ne ide od ruke?

Kada stvari krenu onako kako ne želimo, ne treba se odmah napadati. Štoviše, ponekad treba uvažiti i da su situacije izvan nas doprinijele nečemu za što nas naš unutarnji kritičar okrivljava. Primjerice, ako nam na poslu projekt ne ide onako kako smo zamislili, puno je bolje reći: „Trenutno mi je projekt zapeo, bit će bolje“, a zatim: „Što mogu učiniti da projekt krene nabolje?“ nego: „Potpuni sam promašaj, glup sam i neuspješan“.

Pritom ne brinite da će vas više suosjećanja prema sebi učiniti manje učinkovitim! Psihološka istraživanja idu ovome u prilog, kazujući kako osobe koje imaju više suosjećanja prema sebi nisu ništa manje uspješne od onih koji su skloni samokritici.