Tko se boji sreće još? Neki razlozi zašto nas može biti strah osjećati se sretno

Kad smo bili djeca, često su nas plašili izrekom: „Nemoj se previše smijati, poslije ćeš plakati.“. Za mnoge od nas, ova i slične rečenice kao da su se zalijepile u našoj (pod)svijesti. Pa tako, premda teoretski vezani za misao sreće kao vrhunskog dostignuća u životu, iskustvo doživljene sreće za nas može biti okidač za brigu i strah. Drugim riječima, susrećemo se s paradoksom: premda sreći težimo, istovremeno nas može biti strah doživjeti sreću.

Da bismo shvatili ovaj paradoks, i zašto se mnogi od nas osjećaju preplavljeni pod „teretom“ sretnih životnih događaja, moramo zagrepsti ispod površine i osvijestiti kako kultura, odnosno, podneblje u kojem smo odrasli, može utjecati na naše stavove i poglede na život.

Ja hoću dobar život…

Moderno zapadnjačko shvaćanje životnih vrijednosti na prvo mjesto stavlja sreću. Rečeno psihološkim rječnikom, naša subjektivna dobrobit sastavljena je od zadovoljstva životom, prisutnosti pozitivnih raspoloženja i emocija (osobina koja se zove pozitivna afektivnost) i odsutnosti negativnih raspoloženja i emocija (osobina koja se zove negativna afektivnost).

Laički rečeno, da bismo živjeli „dobar život“ nužno je da se osjećamo dobro te da u našem životu prevladavaju „pozitivni“ osjećaji i raspoloženja. Na taj način, sreća je shvaćena kao subjektivni koncept koji bismo trebali željeti za sebe i za koji smo barem djelomično sami odgovorni.

Individualistički vs. kolektivistički pristup definiciji sreće

Prema istraživanjima provedenima u SAD-u, nemogućnost osjećanja sreće jedan je od većih životnih neuspjeha. Jer, svi želimo biti sretni, zar ne?

Pa, djelomično. Premda pojavom globalizacije sve više ljudi diljem svijeta usvaja koncept individualne sreće kao ultimativnog životnog cilja, u kolektivističkim kulturama kao što su istočnoazijske, osjećati se dijelom zajednice, pripadati zajednici, je i dalje mnogo važnije od individualne sreće pojedinca. Naime, kada je glavni cilj neke kulture osjećaj socijalne harmonije i pripadnosti, tada pojedinčeva potraga za individualnim osjećajem sreće ponekad može biti osuđena od strane te iste zajednice.

Iz ovih nalaza proizlazi da svi ljudi ne moraju tražiti isti tip sreće, definiran individualističkom potrebom za ispunjenošću, radošću, pozitivnošću glede vlastitog života kako sugeriraju zapadnjačke definicije. U mnogim kulturama, sreća može proizaći i iz osjećaja pripadnosti nekoj zajednici. Gdje se mi kulturološki nalazimo na kontinuumu individualizam vs. kolektivizam pitanje je za raspravu, no vjerojatno se u našem podneblju isprepliću oba ova svijeta.

U kom grmu leži „strah od sreće“

Sad kad smo uključili kulturalni kontekst u dijalog o tome zašto neki ljudi nemaju potrebu ili ne žele težiti sreći ili osjećaju strah od sreće na način na koju ju definira zapadnjačka kultura, potrebno se osvrnuti na još neka moguća uvjerenja koja leže u podlozi „straha od sreće“.

• Što bi gore, sad je dolje – Kao što smo napisali u uvodu, ponekad nas je strah da nakon nekog iznimno pozitivnog životnog događaja popraćenog osjećajem sreće, dolazi nešto loše da nas „spusti na zemlju“. Prema istraživanju napravljenom na uzorku njemačkih studenata, ponekad nas je strah osjećati se sretno upravo zbog mogućnosti da ćemo kasnije u životu tu sreću izgubiti.
• Izražavati sreću je loše za nas i ljude oko nas – Uvjerenje koje nam otežava da se osjećamo sretnima može biti i to da je izražavati sreću loše budući da osobe u našoj okolini možemo učiniti zavidnima. Ponekad se zbog doživljenog uspjeha i sreće možemo osjećati krivima jer „drugima je lošije nego nama“. U nekim kulturama postoji praznovjerje o „urokljivom oku“, gdje ljudi zbog izražavanja vlastite sreće postaju meta zlonamjernim promatračima i bacačima uroka.
• Sretni ljudi su sebični – Također, ponekad se smatra da osobe koje su sretne, postaju manje osjetljive na druge ljude i njihove probleme. Drugim riječima, kod nekih se osoba može javiti uvjerenje da je sreća povezana sa sebičnošću.

Zaključno, kod osoba koje se boje osjećati sretno, važno je ustanoviti razloge zbog čega je tako. Je li riječ o kulturalnim utjecajima, obiteljskim uvjerenjima, prethodnim negativnim iskustvima ili svemu od navedenog? Možemo se zapitati, što nam donosi taj strah u pozitivnom smislu, a što u negativnom (primjerice, možda nas štiti od emotivnih povreda, ali nam također umanjuje broj životnih prilika)? Kako bi naš život izgledao da nema ovog straha? Vrijedi li riskirati pa saznati?