Težak događaj u obitelji: kako djeca doživljavaju tugovanje zbog gubitka bliske osobe

Gubici su sastavni dio života. Oni mogu biti razni, a djeca se s njima počinju susretati od najranije dobi. Susreću se, primjerice, s gubitkom omiljene igračke, preseljenjem najboljeg prijatelja, odlaskom brata ili sestre na školovanje ili na posao u drugi grad. Međutim, jedini trajni i nenadoknadiv gubitak s kojim se djeca i odrasli susreću je smrt.

Smrt je dio života koji je jednako neizbježan kao što je bolan, kako za odrasle, tako i za djecu, no, za razliku od odraslih, djeca vjerojatno nemaju prethodno iskustvo niti znanje o tome što je smrt bliske osobe, kao ni tugovanje. Stoga, kada se dogodi gubitak bliske osobe, djetetu treba posvetiti posebnu brigu i pružiti adekvatnu podršku u procesu tugovanja.

Često taj zadatak za odrasle predstavlja velik izazov. I oni su nesigurni kako prenijeti djetetu tako tešku informaciju. U želji da zaštite dijete od neugodnih emocija, roditelji često u potpunosti izbjegavaju otvaranje ove teme.

Međutim, od teme smrti i žalovanja ne treba bježati. Odnosno, kada se dogodi smrtni slučaj u užoj obitelji, o tome bi se s djetetom trebalo razgovarati. Pritom treba imati na umu da djeca drugačije od odraslih doživljavaju smrt, pa o tome treba voditi računa.

Kako djeca poimaju smrt

Generalno gledajući, dječje razumijevanje smrti ovisi o dva faktora: (ne)postojanju prethodnog iskustva (je li se dijete i ranije susretalo sa smrću, primjerice, kućnog ljubimca i na koji način se u obitelji o tome razgovaralo) i spoznajnom razvoju (djeca će, s obzirom na dob i razvojni stupanj, različito poimati smrt).

S obzirom na spoznajni razvoj, ugrubo možemo razlikovati nekoliko faza:

Predškolsko dijete

Predškolsko dijete ne shvaća da je smrt nepovratna. Njegovo mišljenje u ovoj dobi je vrlo konkretno. Dijete se, primjerice, može pitati tko će sada baki donositi lijekove i kada će se ona vratiti. Također, mišljenje djeteta je u ovoj fazi magično i usmjereno na sebe. Stoga se često u ovoj dobi dijete brine je li se smrt njemu bliske osobe dogodila zbog nečega što je ono nenamjerno učinilo. Vrlo je važno stoga komunicirati jasno i utješiti dijete ako ima spomenute ili neke druge sumnje te pružiti poruku da ono neće biti samo i da će se za njega uvijek netko brinuti.

Djeca u dobi od 7-10 godina

Djeca u dobi od 7-10 godina shvaćaju da je smrt nepovratna, ali ne uviđaju da je neizbježna za sve ljude. Smatraju da umrijeti mogu samo stariji ljudi. Dijelove smrti koje još ne mogu pojmiti često izmaštaju. Primjerice, smrt vide kao lik iz crtanih filmova.

Djeca iznad 10 godina

Djeca iznad 10 godina uviđaju da je smrt neizbježna i da je ona dio životnog ciklusa. Djeca u ovoj dobi mogu shvatiti trajne posljedice gubitka što također može utjecati na burnije reakcije nego što ih doživljavaju mlađa djeca.

Velike razlike – kako djeca tuguju?

Tugovanje je normalna reakcija na gubitak odnosno smrt bliske osobe. Međutim, postoje velike individualne razlike u načinima na koje djeca tuguju. Neke od najčešćih reakcija su:

• Strah i anksioznost (primjerice, djeca se mogu bojati za sigurnost sebe ili svojih bližnjih, imati strah od odvajanja od roditelja, noćne more i slične reakcije)
• Negiranje da se smrt dogodila
• Povlačenje i zatvaranje u sebe
• Patnja i pokazivanje psihičke boli
• Pokazivanje ljutnje (prema ukućanima, sebi, drugoj djeci, pa i umrloj osobi)
• Potreba da se njihove rutinske svakodnevne aktivnosti i dalje nastave (ponašanje „kao da se ništa nije dogodilo“)

Kako pomoći djetetu u procesu tugovanja?

Odrasle osobe djetetu mogu uvelike olakšati tugovanje, a neki od načina na koji to možete učiniti su:

• Omogućite djetetu da nastavi sa svakidašnjim aktivnostima, poput odlaska u vrtić ili školu, ali, također dopustite da dijete sudjeluje u ritualima vezanima za smrt (poput odlaska na sprovod, karmine, odlazak na groblje…)
• Strpljivo i uvažavajući djetetovu dob odgovorite na sva njegova pitanja (kod manje djece mogu se koristiti primjeri s igračkama, kućnim ljubimcima i sl.)
• Ne tajite djetetu da je umro netko njemu jako blizak, ne zabranjujte djetetu razgovor o umrlome
• Omogućite djetetu da u razgovoru iskaže sve vrste osjećaja prema umrlome, nemojte ga posramljivati ukoliko iskaže osjećaje ljutnje i očaja
• Budite emocionalno dostupni djetetu, strpljivi, topli; ponekad će dijete puno puta ponoviti ista pitanja vezana za umrloga jer će mu trebati vremena da pojmi smrt
• Kako će se dijete nositi sa smrću najviše ovisi o načinu tugovanja bliskih osoba (primjerice, ako se u obitelji ne podržava iskazivanje emocija već se one potiskuju, vjerojatno će i dijete činiti isto)

Pritom je važno izbjeći sljedeće greške koje odrasli, u namjeri da djeci olakšaju, često čine:

• Kada s djetetom razgovarate o smrti, izbjegnite govoriti djetetu da je netko njemu vrlo blizak „otišao spavati“, ili „otišao na nebo“, jer bi to moglo pojačati zbunjenost djeteta, a u najgorem slučaju izazvati strah od odlaska na spavanje ili let avionom
• Ne obećavajte djetetu da vi ili ono nikada neće umrijeti. Umjesto toga, možete reći da vjerujete/planirate/potrudit ćete se još dugo s njim igrati, maziti i družiti se.

Zaključno, premda je korisno znati zakonitosti procesa tugovanja kod djece, važno je također imati na umu da postoje individualne razlike u iskazivanju i trajanju tugovanja. Djeca su pritom uvelike ovisna o postupcima i reakcijama odraslih (posebno roditelja ili skrbnika) stoga, ukoliko niste sigurni kako pristupiti djetetu u ovoj situaciji ili vam je i samima potrebna pomoć, dobro je obratiti se stručnjaku koji će vam pružiti podršku i savjet.