Svjetlo na kraju tunela: kako ćemo se prilagoditi „novom normalnom“

Hrvatska izlazi iz karantene te smo ponovno u fazi prilagođavanja, pokušaju vraćanja u normalni kolosijek. Mnogi od nas već su se vratili na radna mjesta, javni promet polako se uspostavlja, redovi pred dućanima više se ne broje u metrima, a na terasama se ponovno sjedi na kavi u dobrom društvu kojeg smo se itekako poželjeli.

Premda se na društvenim mrežama već objavljuju fotografije iz frizerskih salona i kafića, činjenica je da se stvari neko vrijeme neće vratiti na staro. Promjene će se očitovati na fizičkom planu, primjerice nošenjem maski i većom udaljenošću od sugovornika, ali i na onom psihološkom. Jer, osim krize zdravlja, pitanje pandemije korona virusa ujedno je i pitanje krize identiteta, financijske krize, duhovne i egzistencijalne krize koju mnogi već prolaze ili će prolaziti.

Što možemo očekivati?

Za promjenu je potrebno vrijeme

Trauma, kao i virus, neće jednostavno nestati. Za mnoge će se, barem kao misao, zadržati u neugodnim sjećanjima i snovima. Podsjetnik na nevidljivu opasnost koju predstavlja virus očitovat će se i u novim pravilima ponašanja.

U nemogućnosti da održi barem neki osjećaj kontrole, mnogi će se suočiti i sa sniženim raspoloženjem, tjeskobom i depresivnim stanjima. Ipak, kako nas psihologija, ali i povijest uče, ljudska bića su nevjerojatno otporna. Tako se, prema nekim istraživanjima, kao odgovor na gore spomenuta stanja, kod mnogih također javljaju i novi, adekvatniji načini nošenja sa stresom: ljudi često mijenjaju obrasce ponašanja, pogled na život i svijet. Međutim, za takve promjene, potrebno je vrijeme, a za mnoge ljude, potrebna je i pomoć i podrška okoline.

Isplivalo na površinu i loše i dobro

Posljednjih mjeseci mnogi su u šali govorili kako im se čini da su sudionici globalnog socijalnog eksperimenta. Korona virus kao povećalo je stavio naglasak na najniže ljudske nagone. Svjedočili smo pustošenju polica prehrambenih trgovina i, općenito, brojnim iracionalnim ponašanjima (okršaji oko rola WC papira samo su neki od njih).

Međutim, pandemija korona virusa također je na površinu iznijela i ljudsku sposobnost za solidarnošću, brigom i mudrošću. Možda najveće „novo normalno“ koje nam je korona virus donio jest upravo – porast prosocijalnog ponašanja.

Nuđenje pomoći starijim i nemoćnim susjedima kojih se u vrijeme prije pandemije najčešće nismo niti sjetili, volonterska pomoć nakon potresa u Zagrebu, besplatne linije psihološke podrške, financijska pomoć i briga za one koji su teže zahvaćeni krizom samo su neki primjeri prosocijalnog ponašanja kojem smo svjedočili posljednjih tjedana.

Korak naprijed prema bližnjima

Istraživanja govore da čak i u zapadnjačkim, individualističkim društvima raste briga za bliže i daljnje, ljudi paze jedni na druge više nego što su to činili prije pandemije. Možda je razlog prosocijalnog ponašanja doista, kako evolucijski psiholozi navode, taj što nam je takvo ponašanje u prošlosti služilo kao sredstvo preživljavanja. Veća je, naime, vjerojatnost bila da ćemo se od prijetnje obraniti ukoliko nas je više.

Ipak, kao ljudska bića napravili smo i korak naprijed. Taj korak omogućio nam je da, osim „akutnog altruizma“ namijenjenog opstanku vrste također pronađemo i dublje emocionalno značenje u pomaganju drugima.

Riječima Viktora Frankla, austrijskog neurologa i psihijatra: “Čovjek ne može doći do samoostvarenja, ako je usredotočen samo na sebe. Samoostvarenje je tek posljedica ljubavi prema bližnjemu.”