„Što je lijepo – to je dobro“: Koliko nam je važan vanjski izgled?
Nesumnjivo je kako je važnost vanjskog izgleda s pojavom društvenih mreža poprimila dodatnu, „online“ dimenziju
Ne tako davne 2013. godine, prema Oxfordskom rječniku, riječ „selfie“ proglašena je riječju godine.
Naime, „selfie“ je te godine bio toliko često korišten, kako u jeziku, tako i u slikovnom materijalu na društvenim mrežama, da je ova cijenjena institucija naprosto morala uzeti spomenutu riječ u obzir. A taj trend se i dalje nastavio.
Nesumnjivo je kako je važnost vanjskog izgleda (s Instagram filterima ili bez njih) s pojavom društvenih mreža poprimila dodatnu, „online“ dimenziju. Međutim, o ljepoti i njenom utjecaju na promatrača govorilo se još davno prije.
>>Dijagnoza: selfitis. Može li opsjednutost “selfijima“ biti mentalni poremećaj?<<
Taj utjecaj koji neka izražena karakteristika (poput, primjerice, ljepote) ima na ljude pri prvom susretu, u psihologiji se zove „halo-efekt“. Drugim riječima, u slučaju ljepote, halo-efekt je pogreška prilikom procjenjivanja ljudi gdje na temelju jedne karakteristike, kao što je ljepota, u startu donosimo pozitivan sud o toj osobi i njezinim ostalim karakteristikama, premda za to nemamo nikakve objektivne osnove.
Jeremy Meeks – lice s tjeralice ili jumbo plakata?
Prije nekoliko godina američki je kriminalac Jeremy Meeks postao svjetska senzacija na internetu. S velikom kriminalnom prošlošću zbog raznih pljački, Meeksova slika za policijski dosje nije izazvala osudu javnosti, već – oduševljenje zbog njegovog iznadprosječnog izgleda.
Štoviše, na društvenim mrežama pojavila se fan stranica s 200.000 sljedbenika njegova lika, a spomenuti kriminalni dosje kao da je pao u drugi plan. Ovo je ekstremni, ali svakako ne i jedini primjer kako halo-efekt djeluje kada je u pitanju fizički izgled.
Dugo su se socijalni psiholozi borili s ovom činjenicom, zanemarujući istraživanja povezana s fizičkim izgledom. Socijalni psiholog E. Aronson napisao je kako je razlog možda ležao u bojazni istraživača da se dokaže da fizički izgled ipak nije samo „periferna“ karakteristika, kako su je znanstvenici u prošlosti voljeli nazivati.
Ipak, od 70-ih godina pa do danas, izgleda kako je led probijen, a Aronsonov komentar pokazao se ispravnim, jer mnoga istraživanja (ali i popularna kultura) sažimaju generalno mišljenje: ljudi vjeruju da je ono što je lijepo ujedno i – dobro.
Disney i ljepota
„Što je lijepo – to je dobro“ naslov je istraživanja iz 1972. godine. U tom istraživanju ispitanicima su prikazane fotografije neznanaca te su zamoljeni da osobe s fotografija procijene na ljestvici od manje atraktivnih, srednje, do veoma atraktivnih.
Također su ih tražili da slobodno procijene neke karakteristike osoba s fotografija (npr. njihovu pristupačnost, inteligenciju i sl.) kao i njihov uspjeh u životu (npr. bračnu sreću ili uspješnosti u poslu).
Rezultati istraživanja pokazali su da su ispitanici povoljnijim procjenjivali karaktere atraktivnijih osoba, kao i njihov uspjeh u životu! Novija istraživanja potvrdila su ove nalaze te se stereotip „što je lijepo – to je dobro“ počeo smatrati generalnim fenomenom.
Ipak, ove nalaze moramo uzeti sa zrnom soli – dok neka istraživanja govore kako se atraktivne ljude generalno smatra pametnijima, uspješnijima i poželjnijima, druga istraživanja ovaj efekt pronalaze samo kod toga da se ljepše osobe smatra generalno uspješnijima u društvenom smislu.
Ipak, ne možemo izbjeći činjenicu da se stereotip „što je lijepo – to je dobro“ pojavljuje svuda oko nas, od medija, popularne kulture i društvenih mreža do crtanih filmova.
Naime, pokazalo se kako se ovaj stereotip iznova pojavljivao na nizu likova iz Disneyevih crtića, gdje su atraktivniji likovi ujedno bili i manje agresivni, prijateljski nastrojeni, inteligentniji, društveno prihvaćeniji, imali više uspjeha u ljubavi i slično. Drugim riječima, za razliku od onih manje atraktivnih likova, bili su – puni vrlina.