Taoci uma: Što je hipohondrija?

Scenarist i glumac Woody Allen za časopis New York Times svoju je hipohondriju opisao ovako: „Jednom prilikom probudio sam se u tri ujutro s pjegom na vratu koja je za mene evidentno predstavljala melanom. Činjenica da se radilo o ljubavnom ugrizu potvrđena je nešto kasnije u bolnici nakon mnogo brige i stiskanja zubi. Sjedeći u to gluho doba noći na hitnoj dok me supruga pokušavala umiriti, prolazio sam sve faze žalovanja i došao do „nijekanja“ ili „cjenkanja“ kada me mladi stažist poprijeko pogledao i sarkastično izjavio – vaš ljubavni ugriz je benigan.“

Premda je Woody Allen u svom uobičajeno duhovitom stilu opisao borbu s hipohondrijom, ovaj poremećaj je sve samo ne šala.

Allen zasigurno nije jedini velikan koji je uz neponovljiv doprinos čovječanstvu bio i kronični hipohondar. Naime, Charles Darwin, Hans Christian Andersen, Andy Warhol i brojni drugi dijelili su Allenov poremećaj koji se, u obliku biografskih crtica, spominje i danas.

Hipohondrija je osobama koje od nje ne pate teško shvatljiv poremećaj. Svi želimo biti zdravi i poduzimamo određene mjere u tom smislu: peremo ruke nakon javnog prijevoza, slojevito se oblačimo zimi, nastojimo se zdravo hraniti i vježbati. Međutim, u rijetkim slučajevima se o zdravlju (ili, bolje rečeno, nedostatku istoga) brinemo do razine koja nam ometa svakodnevno funkcioniranje i narušava kvalitetu života.

Što je hipohondrija?

Premda se spominjao još u doba Stare Grčke, otprilike u 19. stoljeću, termin hipohondrija dobio je značenje „bolesti bez specifičnog uzroka“. Prema definiciji, hipohondrija je oblik somatoformnog psihičkog poremećaja karakteriziranog brigom da je prisutan jedan ili više ozbiljnih i uznapredovalih tjelesnih poremećaja.

Osoba koja pati od hipohondrije zaokupljena je strahom da boluje od ozbiljne bolesti, odnosno određene tjelesne simptome pogrešno tumači. Drugim riječima, kašalj nikad nije samo kašalj, bol u želudcu nikad nije samo prolazna reakcija. Da bi se dijagnosticirala hipohondrija, potrebno je da strahovi i simptomi traju dulje od šest mjeseci usprkos liječničkom razuvjeravanju nakon podrobne zdravstvene obrade gdje su se isključili svi mogući organski uzroci i drugi poremećaji.

Dodatan izazov leži u činjenici da hipohondrija postoji na širokom spektru. Osobe kod kojih se ona javlja u najintenzivnijem obliku osjećaju veliku osobnu patnju. Naime, kad je netko tjeskoban jer misli da ima bolest, to utječe na njegovu razinu stresa. Mogu se javiti reakcije na stres poput glavobolje, mučnine ili grčeva. To još dodatno pogoršava psihičko stanje oboljelog. Osobe kojima je dijagnosticirana hipohondrija mogu patiti i od anksioznih i depresivnih simptoma, a mogu se usporedno javiti i anksiozni i depresivni poremećaji.

Uzroci hipohondrije

Uzroci hipohondrije nisu do kraja razjašnjeni, pa o njima postoji više teorija. Neke govore o genetskoj predispoziciji za nastanak poremećaja. Neke uzrok pronalaze u djetinjstvu, odnosno suviše zabrinutim roditeljima koji onda tu brigu prenose na dijete. Psihodinamske teorije predlažu da se hipohondrija javlja kao reakcija na potisnute osjećaje krivnje ili agresivnih poriva koji se onda materijaliziraju u formi poremećaja.

Ponekad i stres može biti okidač, naročito onaj prouzrokovan osobnom tragedijom, primjerice smrću voljene osobe. U nekim slučajevima hipohondrija se može javiti i kao reakcija na traumu nakon preboljene teške bolesti.

Liječenje hipohondrije najčešće se odvija putem psihoterapije, a od pomoći može biti i farmakoterapija. Kao vrlo važan faktor ističe se uspostavljanje odnosa povjerenja između pacijenta i psihoterapeuta i/ili liječnika te pacijentov osjećaj da nije „napušten“ i da ga se ozbiljno shvaća.