Stigma psihičkih bolesti i kako se protiv nje boriti

Ljudi sve češće obolijevaju od psihičkih poremećaja. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) navodi depresiju kao četvrti zdravstveni problem u svijetu te je i drugi najveći uzrok radno-socijalnog nefunkcioniranja.

Svaka osoba nekada tijekom života doživi neke mentalne probleme, no važno je razlikovati  normalnost i patologiju. Kada su u pitanju uobičajeni mentalni problemi koje svatko ponekad ima, ovisno o okolnostima u kojima se nalazimo, onda je riječ o poteškoćama s kojima se možemo nositi i koje ne ugrožavaju našu svakodnevicu, a vrlo često ih uspijemo sami riješiti, često i uz pomoć suportivne, odnosno podržavajuće okoline. Psihičke poremećaje i bolesti karakterizira pojava simptomatologije, a značajno otežavaju svakodnevicu te utječu na funkcioniranje (radno, socijalno i obiteljsko). Također stvaraju doživljaj osobne patnje te se osoba ne uspijeva sama izboriti s njima. Ako suportivne okoline nema, pogotovo ako okolina ima predrasude prema psihičkim poremećajima, pacijenti ostaju sami izgubljeni u svojim tegobama.

Povijest stigmatizacije

Stigmatizacija psihičkih bolesti seže još u srednji vijek kada su ljudi mislili da su psihički bolesnici opsjednuti zlim silama, duhovima, vragovima i slično te su se „liječili“ okrutnim metodama (poput trepanacije – otvaranje lubanje) i/ili su ih vezali lancima. Razvojem znanstvene psihijatrije u 19. i 20. st. dolazi do znatno boljeg odnosa prema psihičkim bolesnicima te posljedično boljem razumijevanju nastajanja psihičkih poremećaja. Psihijatrijske ustanove postale su primjerenije potrebama bolesnika, a oblici farmakološkog i psihoterapijskog liječenja daleko učinkovitiji.

No unatoč napretku u liječenju i razumijevanju psihičkih poremećaja od strane struke, stavovi i predrasude o psihičkim bolesnicima nisu se znatno promijenili, pa je tako i danas rašireno mišljenje da su psihički bolesnici opasni, skloni kriminalnim radnjama te da ih se treba bojati i izbjegavati.

Stigmatizacija u suvremeno doba

Stigmatizacija osoba koje boluju od psihičke bolesti definira se kao negativno obilježavanje, marginaliziranje, diskreditacija i izbjegavanje osoba upravo zato što imaju psihičku bolest. Stigma i diskriminacija psihičkih bolesnika postoji u svim aspektima života kao što su posao, školovanje, traženje partnera, kontakti s medicinskim službama, obitelj. 

Posljedice stigme mogu biti nepronalaženje profesionalne pomoći, manjak razumijevanja obitelji i prijatelja, manjak prilika za posao, obrazovanje ili bilo koje društvene aktivnosti, pa čak i fizičko i verbalno zlostavljanje. Stigmatizacija ima negativne posljedice za oboljelog, ali i za članove njegove obitelji, a također i za psihijatriju kao struku te cijelu zajednicu. Stigmatiziranje oslabljuje osobu i pojačava osjećaj otuđenja čime nepovoljno utječe na tijek bolesti.

Teške posljedice predrasuda i manjka znanja

Stigmatiziranje osoba oboljelih od psihičkog poremećaja temelji se na predrasudama tj. negativnim stavovima, prije nego što imamo dovoljno informacija o predmetu suda.  Dakle, predrasude su posljedica nedovoljnog znanja o psihičkim poremećajima. Predrasude su opasne za društvo jer mogu voditi u diskriminaciju. 

Upravo su predrasude i strah od stigme glavni razlozi zbog kojih osobe koje pate od duševnih smetnji ne traže stručnu pomoć ili pomoć odluče potražiti prekasno.

Prema brojnim istraživanjima, kao glavni razlog stigmatizacije duševno oboljelih navodi se nekoliko predrasuda. Naime, okolina doživljava osobe oboljele od psihičkih poremećaja najčešće kao opasne (što se često veže uz dijagnoze shizofrenije i drugih psihotičnih poremećaja), zatim kao nesposobne za samostalan život, donošenje odluka, nesposobne za zarađivanje, slabiće koji su sami krivi za svoju bolest. Okolina oboljele od psihičkih poremećaja često doživljava i neizlječivima tj. kad im se jednom postavi dijagnoza, da je ona za stalno. Također, okolina često ne vjeruje da su, primjerice, depresija i anksioznost poremećaj te smatraju da se osobe moraju „samo trgnuti i početi rješavati svoje probleme“. Često se misli da su lijeni i da je najlakše reći „ja sam depresivan“ te da se dijagnoza koristi kao izgovor. S druge strane, dio neinformiranih pojedinaca smatra da su osobe koje se liječe u psihijatrijskim bolnicama obični simulanti koji traže mirovinu ili žele biti na bolovanju, neradnici i lijenčine, da su na teret države, HZZO-a i sl.

Negativni stavovi prema oboljelima od duševne bolesti ukazuju na manjak razumijevanja i empatije društva u cjelini prema njima. Mediji često doprinose ovom stavu senzacionalističkim, diskriminatornim natpisima u novinama, portalima, također prikazivanjem filmova gdje se aludira na opasnost psihički oboljelih ili primjenu nehumanog i neetičnog liječenja istih od strane zdravstvenih profesionalaca, prije svega psihijatara (film „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ i slično).

Samostigmatizacija

Stigmatizacija također dovodi i do samostigmatizacije. Naime, dio oboljelih od psihičke bolesti na stigmu reagira tako da se slaže sa stereotipnim vjerovanjima, na primjer da su psihički bolesnici manje vrijedni, da su sami krivi za razvoj bolesti, da su lijeni itd. Takvo ponašanje rezultira sniženim samopoštovanjem, osjećajem bespomoćnosti i sramom, što često dovodi do odustajanja od liječenja i svih drugih aktivnosti te se osoba počinje ponašati u skladu s predrasudama.

Suzbijanje i prevencija stigmatizacije i samostigmatizacije

Za suzbijanje i prevenciju stigmatizacije potrebna je edukacija i to na svim razinama društva jer stigma nije samo problem oboljele osobe, nego je to i društveni problem. Stoga je od velike važnosti da se metode destigmatizacije provode na svim razinama kao što su: građani, mediji, struka, obitelj i pacijenti.

Cilj edukacije je povećanje znanja građana tako da im se pruže točne informacije o psihičkim poremećajima i životu oboljelih. Pružene informacije će se suprotstaviti pogrešnim vjerovanjima iz kojih proizlaze razne predrasude o psihičkim poremećajima.

Prvenstveno treba educirati oboljele osobe i članove njihovih obitelji. Psihoedukacija daje potrebne informacije o samoj bolesti, uzrocima, simptomima i liječenju te ima za cilj vraćanje dostojanstva oboljelima i poboljšanje kvalitete života. Psihoedukacijom se  utječe na smanjenje stigmatizacije i samostigmatizacije djelujući na promjenu negativnih stavova i predrasuda o psihičkim poremećajima.

Psihoedukacija kao terapijski pristup u borbi protiv samostigmatizacije treba pomoći pacijentima tako da promijene svoj doživljaj sebe u smislu da im bolest ne bude mjerilo vlastite vrijednosti.

Psihička bolest ne umanjuje ljudske vrijednosti osobe

Za kraj treba naglasiti da je psihička bolest, bolest kao i svaka druga, ali zahvaća psihičko  funkcioniranje, no da sama po sebi ne umanjuje ljudske vrijednosti osobe. Drugim riječima, samo zato što netko ima psihički poremećaj ne znači da je zbog toga manje vrijedan, pošten, pouzdan, manje čovjek!