Sindrom Robina Hooda: koliko težimo jednakosti i poštenju?

Većina je ljudi, kad je u prilici, voljna ukrasti bogatom i dati siromašnom. To je zaključak niza eksperimenata na temu ravnopravnosti provedenih u posljednjih petnaestak godina. Sudeći po rezultatima, u tipičnom čovjeku „čuči“ Robin Hood, legendarni srednjovjekovni borac za pravdu iz okolice Nottinghama. Međutim, u stvarnom životu stvari stoje malo drukčije nego u eksperimentima, pokazala su novija istraživanja.

Optimisti su se obradovali kad je 2007. časopis Nature objavio istraživanje Kalifornijskog sveučilišta o ljudskoj težnji prema ekonomskoj ravnopravnosti. U istraživanju je sudjelovalo 20 dobrovoljaca podijeljenih u grupe s po četiri člana, od kojih je svakom bila dodijeljena različita svota virtualnog novca koji su smjeli “trošiti” kako ih je volja. Svatko je mogao izabrati hoće li novčanom transakcijom pomoći ili odmoći bilo kojem drugom članu.

Svaki je član stalno imao uvid u novčano stanje ostale trojice, ali nije znao kako tko postupa sa svojim novcem. Nakon određenog broja novčanih transakcija, istraživači su mijenjali sastave grupa da izbjegnu stvaranje rivalstava između članova. Preko 70% sudionika upravljalo je novcem tako da nanesu štetu onima koji su imali više, a donesu korist onima koji su imali manje. Očito je većini bilo stalo do financijske ravnopravnosti u grupi, iako su neki “Robin Hoodovi” priznali da su odmagali “bogatima” iz zavisti, a ne iz samilosti prema “siromašnima”.

Nejednakost mrska i djeci

Više je pokusa u raznim krajevima svijeta došlo do podjednakih rezultata. Većina je sudionika različitih uzrasta, uključujući dječji, pokazala tendenciju prema jednakoj raspodjeli dobara. Otpor prema nejednakosti bio je očit u svakom pokusu te vrste. Primjerice, ako su sudionici imali zadatak podijeliti određen iznos novca između sebe i ostalih članova, većina ga je dijelila ravnomjerno iako nitko nije mogao vidjeti što čine drugi.

Težnja jednakosti bila je tolika da su mnogi sudionici “bacali u smeće” višak novca ili stvari koje matematički nisu mogli podijeliti na jednake dijelove. Ako je bilo šest bombona, a pet članova grupe, značajan je broj poštenjaka svakome dodijelio po jedan bombon, a šesti bacio, iako ga je mogao anonimno zadržati za sebe. Za znanstvenike su rezultati pokusa bili jasan znak da je odbijanje nejednakosti duboko ukorijenjeno u ljudskoj psihi.   

Međutim, druga su istraživanja na sličnu temu iznjedrila drukčije rezultate. Kad je sudionicima postavljeno pitanje raspodjele stvarnog bogatstva u njihovoj državi, a ne imaginarnih vrijednosti među članovima male grupe u laboratoriju, većina je izabrala nejednakost! Istina, ni približno onoliku kolika postoji u svijetu, nego umjerenu i “prema zaslugama”.

Poštena podjela ispred jednakosti

U jednom je američkom istraživanju 5500 građana dobilo zadatak odrediti pravednu raspodjelu bogatstva u SAD-u. Iako su mogli izabrati jednakost, odgovorili su da bi najbogatija petina trebala imati 30 posto, iduće tri petine 60 posto, a najsiromašnija petina 10 posto američke imovine. Istraživači su zaključili da većina Amerikanaca želi mnogo veću ujednačenost od postojeće, ali ipak ne i potpunu jednakost.

Podjednaki su rezultati dobiveni u istraživanjima provedenima u drugim državama.

Neki znanstvenici vjeruju da različiti rezultati nisu proturječni, nego da su istraživanja obradila različite pojmove. Ako je pitanje kako podijeliti fiktivni novac ili bombone u laboratorijskim uvjetima između nekoliko pojedinaca o čijim osobnostima ne znamo ništa, većina će se opredijeliti za podjelu na jednake dijelove. No, ako se pitanje odnosi na stvarno bogatstvo i stvarne građane, sudionici istraživanja uzet će u obzir i faktore zasluge i poštenja. U ovakvim istraživanjima, sudionici pretpostavljaju da neki građani rade marljivije i obavljaju poslove značajnije po društvo te stoga zaslužuju i veće nagrade. U tom slučaju, nejednaka podjela nije i nepoštena.

Podcijenjeni razmjeri nejednakosti

Laboratorijski pokusi koji uključuju faktor zasluge potvrđuju da je ljudima poštena podjela važnija od jednakosti. Ako sudionici pokusa moraju podijeliti nagrade između nekoliko pojedinaca bez obzira na njihove zasluge, podijelit će ih jednako. Ali, ako je sudionicima rečeno da je jedan kandidat bio marljiviji od drugih, dat će mu najveću nagradu. Većina ljudi, dakle, teži poštenoj raspodjeli vrijednosti u stvarnom životu. No, ima li ta plemenita težnja odraza na stvaran život?

Istraživanja su utvrdila da velika većina nema nikakvu predodžbu o razmjerima nejednakosti u raspodjeli bogatstva u pojedinim državama i svijetu. Ljudi masovno vjeruju da je nejednakost mnogo puta manja od postojeće. Po izvješću Oxfama iz siječnja 2020., tadašnja 2153 svjetska milijardera imala su onoliko bogatstva koliko i 60 posto najsiromašnijih stanovnika Zemlje, odnosno njih 4,6 milijardi. A to je bilo prije pandemije COVID-a, tijekom koje su najbogatiji fantastično uvećali svoj imetak, dok su najsiromašniji postali još siromašniji. Prema magazinu Forbes, do travnja 2021. broj milijardera skočio je na 2755, a njihovo se bogatstvo popelo na 13,1 bilijuna, odnosno 13,1 tisuća milijardi dolara. Ljubav malog broja ljudi prema beskonačnom gomilanju, poništava težnju velike većine prema jednakosti i poštenju.